Roditeljstvo ne prestaje onog trenutka kada dijete postane punoljetno. Naprotiv, tada često počinju novi izazovi koji traže još više mudrosti, strpljenja i jasno postavljenih granica.
Mnogi roditelji vjeruju da će s godinama doći i više poštovanja, ali stvarnost ponekad pokaže drugačiju sliku. Odrasla djeca znaju biti gruba, zahtjevna pa čak i neprijatna prema onima koji su ih podigli. Ipak, važno je zapamtiti jednu jednostavnu istinu – uloga roditelja ne prestaje, a osnovno poštovanje mora ostati temelj svakog odnosa.
Postoji zanimljivo poređenje koje savršeno opisuje ovu dinamiku. Kada kupimo uređaj na kojem piše da je otporan na udarce, ljudi ga često koriste nemarno, uvjereni da mu ništa ne može naškoditi. Bacaju ga, ispituju granice njegove izdržljivosti i ne razmišljaju o posljedicama. Slično se dešava i u međuljudskim odnosima. Osobe koje su blage, popustljive i spremne na stalne kompromise često se uzimaju zdravo za gotovo.
Dobrota je vrlina, ali bez jasnih granica lako postaje slabost u očima onih koji to znaju iskoristiti. Ljudi, nažalost, nerijetko više poštuju one koji jasno i glasno kažu: „Sa mnom tako ne možeš.“ U roditeljstvu je to posebno osjetljivo pitanje. Generacijama se prenosi uvjerenje da roditelji moraju trpjeti sve od svoje djece, da im nikada ne smiju reći „ne“ i da su dužni bezuslovno ispunjavati svaki zahtjev. Takav pristup dugoročno vodi ka narušavanju odnosa i gubitku međusobnog poštovanja.
Najveće greške često nastaju upravo u odnosu s odraslom djecom. Tada se granice moraju jasno postaviti, jer u suprotnom dolazi do neravnoteže koja može trajno oštetiti porodične veze. Postoje određene stvari koje roditelj nikako ne bi smio tolerisati, ma koliko volio svoje dijete.
Prva i možda najopasnija jeste manipulacija. Rečenice poput: „Ako me voliš, uradit ćeš to za mene“ ili „Ako odbiješ, više nikada neću doći kući“ predstavljaju emocionalnu ucjenu. Ljubav se ne dokazuje ispunjavanjem ultimatuma niti odricanjem od vlastitih stavova. Roditelj nije obavezan da ide protiv svoje savjesti, finansijskih mogućnosti ili životnih principa samo zato što je neko njegov potomak.
Druga opasna zamka jeste osjećaj krivice. Mnogi roditelji nose teret prošlih odluka i pokušavaju ga nadoknaditi pretjeranom popustljivošću. Jedna majka koja je sama podizala sina osjećala je grižnju savjesti jer dijete nije odrastalo uz oba roditelja. Da bi to nadoknadila, dopuštala mu je sve – bez ograničenja, bez posljedica. Rezultat je bio poražavajući. Sin je odrastao bez osjećaja zahvalnosti, uzimao novac bez mjere i na kraju čak optužio majku za vlastite neuspjehe. Krivica nikada ne smije biti temelj roditeljskih odluka, jer iz nje ne nastaje zdrava osoba već nezadovoljstvo i ogorčenost.
Treća važna tačka odnosi se na granicu između „moje“ i „naše“. U porodici se dijeli ljubav, podrška i briga, ali to ne znači da ne postoje lične granice. Ako odraslo dijete uzima novac, vrijedne predmete ili koristi resurse roditelja bez namjere da ih vrati ili nadoknadi, to nije znak bliskosti već nepoštovanja. Poštovanje imovine i truda roditelja dio je osnovne kulture i zahvalnosti.
Četvrta i možda najosjetljivija stvar jeste dozvola da budete obezvrijeđeni. Dešava se da djeca, nakon što završe fakultete ili postignu poslovni uspjeh, počnu gledati s visine na roditelje koji nemaju isto obrazovanje ili iskustvo. Savjeti se pretvaraju u kritike, a briga u nametanje mišljenja. Nijedno dostignuće ne daje pravo djetetu da umanjuje vrijednost roditelja.
Svako ima pravo da živi na način koji smatra ispravnim, bez obzira na to da li se to sviđa njegovoj djeci ili ne. Ako roditelj voli miran život, određene navike ili stil ponašanja, niko nema pravo da ga preoblikuje prema vlastitim standardima. Poštovanje mora biti obostrano.
