Njena priča počela je s uvjerenjem da započinje najljepše poglavlje života. Prva godina zajedničkog života bila je ispunjena sitnim pobjedama, zajedničkim planovima i radošću što sve grade od nule. No, kako su mjeseci prolazili, toplinu i bliskost zamijenili su ravnodušnost i praznina.
Suprug je postao opsjednut igricama, a sav teret svakodnevnih obaveza pao je na njena leđa. Posao, kuhinja, računi i kućni poslovi bili su njen teret, dok je on sate provodio pred ekranom. U početku je samu sebe uvjeravala da je to normalno, da tako brak izgleda, ali praznina je svakog dana bila sve veća.
Naredni praznici donijeli su nova razočarenja. Ni veliki vjerski praznik, ni Dan žena nisu donijeli riječi zahvalnosti ni simbolične znakove pažnje. Iako se trudila da održi dom i atmosferu, uzvraćeno joj je ravnodušnošću. Napadi panike postali su njena svakodnevica, a odnos sa svekrvom dodatno ju je gušio, jer je umanjivala njen trud.
U junu je odlučila spakovati svoje stvari. Za nju je brak značio poštovanje, razumijevanje i zajedništvo. Kada toga više nije bilo, sve ostalo izgubilo je smisao.
Statistike pokazuju da mnogi brakovi u zemlji pucaju upravo zbog nedostatka pažnje i komunikacije. Stručnjaci ističu da finansije i prevara nisu uvijek glavni razlozi – mnogo češće to je emocionalna zapostavljenost. Njen brak bio je upravo takav primjer – ljubavi je nekada bilo, ali poštovanja i nježnosti nije.
Tek kada je otišla, suprug je počeo da je traži. Kada mu je falila, sjetio bi je se, ali kada mu nije trebala, bila je nevidljiva. Posljednje tri sedmice zajedničkog života spavala je sama, dok suze nisu prestajale. Na kraju je odluka pala – otišla je, a u avgustu predala papire za razvod. Tada je saznala i da postoji druga žena. Na njegov rođendan ga je zatekla s njom. On je tvrdio da je to samo prijateljica, ali istina je bila očigledna.
Plačući, molio ju je da se vrati, ali nijedna njegova suza nije mogla izbrisati godine njenog bola. Tek tada je shvatila da emocije imaju svoju hijerarhiju – jedne nas hrane, druge nas uništavaju.
Psiholozi naglašavaju da mnoge žene ostaju u nezdravim odnosima zbog pritiska okoline i osjećaja obaveze. Ona je, međutim, skupila hrabrost da se suprotstavi pritisku i izgovori „dosta“. Na ročištu je bez kolebanja rekla da želi kraj. Tog dana postala je slobodna žena.Ali on se nije lako pomirio. Ponekad bi je zvao da se vrati po stvari iz kuće, a jednom je donio i dva poklona. Nakon godina zaborava i ravnodušnosti, odlučio je da pokaže pažnju tek kada je sve bilo gotovo. Ona više nije osjećala ništa.
Stručnjaci podsjećaju da materijalni pokloni ne znače ništa ako iza njih ne stoji pažnja i poštovanje. Prava ljubav se ne mjeri predmetima, nego zagrljajem, poljupcem i iskrenim pitanjem „Kako si?“.
Njena priča završila je oslobođenjem. Naučila je da ljubav ne smije da boli i da pažnja nije luksuz, nego osnovna potreba. Njena poruka je jasna i jednostavna: ne dopustite da oni koje volite postanu nevidljivi. Jer jednom kada odu, ni suze, ni molbe, ni zakašnjeli pokloni neće vratiti ono što je izgubljeno.
