- Kada izgubimo nekoga koga volimo, prirodno je da želimo da mu na posljednji put ponesemo nešto što će ga podsjećati na nas – neku sitnicu, sliku, uspomenu. U tim teškim trenucima, porodica nastoji učiniti sve kako bi se dostojanstveno oprostila od voljene osobe. Međutim, stari narodni običaji i vjerovanja i dalje upozoravaju da postoje određene stvari koje nikako ne bi smjele završiti u sanduku.
Smrt bliske osobe otvara rane koje teško zarastaju, a bol koju ona donosi tjera nas da tražimo načine da očuvamo vezu s onima koji su otišli. Jedan od tih načina jeste i stavljanje ličnih predmeta u sanduk pokojnika – sitnih simbola ljubavi, uspomena i zajedničkih trenutaka.
- Na prvi pogled, ovo može izgledati kao čisto praznovjerje. Ali u narodnoj tradiciji, koja je duboko ukorijenjena u kulturama Balkana, Istočne Evrope i nekih dijelova Azije, ovakva praksa se smatra vrlo opasnom. Vjeruje se da, ukoliko pokojnik sa sobom ponese fotografiju živih, simbolično povlači njihovu energiju, pa čak i život, u svoj svijet. U narodu postoji i izreka: „Ko ide sa slikom, ide za njim.“
Ljudi koji su nesvjesno ostavili takve slike u sanduku, kasnije su često prijavljivali razne nevolje koje su ih zadesile. Iznenadne bolesti, nesreće, gubitak posla ili hronični osjećaj tjeskobe i nelagode – sve to se, prema predanjima, tumači kao „odjek“ pogrešno ostavljenog predmeta uz pokojnika. Naravno, savremena nauka takve stvari tumači kroz psihološki stres i tugu, ali narodna predanja rijetko nestaju – jer odgovaraju na pitanja koja medicina ponekad ne može.
Osim fotografija, među predmetima koje se ne preporučuje stavljati u sanduk su i lične stvari živih osoba – komadi nakita koji se još koriste, poruke koje otkrivaju lične misli i želje, pa čak i komadi odjeće koji ne pripadaju pokojniku. U svim tim slučajevima, vjeruje se da predmeti zadržavaju “živu” energiju i da predstavljaju most između dva svijeta – onog živih i onog umrlih. Taj most, ako se pogrešno sagradi, može izazvati neravnotežu.
Priča jedne starije žene iz hercegovačkog sela jasno dočarava ozbiljnost s kojom se ovo vjerovanje doživljava. Njena snaha je, iz najbolje namjere, stavila zajedničku sliku u džep pokojniku – želeći da on ne bude sam u “onome svijetu”. Ubrzo nakon sahrane, porodicu su zadesile razne nedaće – djeca su joj obolila, kuća je bila oštećena poplavama, a ona je konstantno osjećala nelagodu. Tek nakon savjeta žene koja se bavila duhovnim praksama, odlučili su otvoriti grob i izvaditi fotografiju. Nakon toga, kako priča kaže, sve se vratilo u normalu.
Takva svjedočenja, iako ih neko može smatrati sujevjerjem, imaju snažan uticaj na kolektivnu svijest zajednice. U vremenima tuge i gubitka, ljudi su posebno ranjivi i skloni traženju smisla. Kada se dogode loše stvari, lakše ih je povezati sa simbolima i „znakovima“ nego prihvatiti kao puk slučaj.
Sveštenici i duhovni autoriteti često ne potvrđuju ovakva vjerovanja kao dio zvanične vjere, ali mnogi među njima ipak savjetuju oprez. Preporučuju da se uz pokojnika stavljaju isključivo stvari koje su mu pripadale – krst, brojanica, cvijet, komadić omiljene odjeće ili molitvena kartica. To su predmeti koji simbolizuju spokoj, vjeru i poštovanje, a ne povezanost sa živima koja bi mogla izazvati unutrašnji nemir.
- Ono što je najvažnije u cijeloj priči jeste – namjera. Ljudi ovo ne rade iz zlobe, već iz tuge i potrebe da zadrže trag voljene osobe. Ali i najdublja emocija, ako se ne izrazi na pravi način, može izazvati nemir umjesto utjehe. Zato mnogi stariji ljudi i danas savjetuju: uspomene držite blizu srca, a ne u rukama onih koji su već prešli na drugu stranu.
Na kraju, ostaje poruka koja nadilazi vjerovanja i običaje – umjesto da pokušavamo pokojniku „ponijeti“ komadiće života, možda je najbolje da mu poželimo mir i da svoj dio tuge pretvorimo u sjećanje koje će nas nositi naprijed. Jer ljubav ne prestaje smrću, ali može naći svoj oblik u tišini, molitvi i uspomeni – a ne u predmetima koji pripadaju svijetu živih.
