Svi se ponekad zapitamo koliko zapravo na naš životni vijek utiču geni, a koliko naše navike. Da li je dug život unaprijed zapisan u DNK ili ga gradimo svakodnevnim izborima koje činimo?
Poznata genetičarka i istraživačica procesa starenja, dr Svetlana, u jednoj je emisiji otkrila zanimljive činjenice o tome od kojeg roditelja zapravo nasljeđujemo dugovječnost i koje navike mogu produžiti život i do deset godina. Njeno objašnjenje donosi spoj nauke i životne mudrosti, podsjećajući nas da su i genetika i ponašanje neraskidivo povezani.
Prema njenim riječima, dužina života u velikoj mjeri zavisi od majčinih gena, tačnije od specifičnih ćelijskih struktura koje se nazivaju mitohondrije. One su, kako pojašnjava, „male elektrane“ unutar naših ćelija koje stvaraju energiju potrebnu za sve vitalne procese. Mitohondrijska DNK nasljeđuje se isključivo od majke, što znači da se majčina genetska snaga prenosi direktno na potomstvo i ima ogroman uticaj na to koliko će tijelo biti otporno na stres i starenje.
„Mitohondriji su ključni za regeneraciju ćelija i otpornost organizma. Ako su ti geni jaki, naše tijelo duže ostaje vitalno i sposobno za obnavljanje“, objašnjava dr Svetlana. Zato se često dešava, dodaje ona, da djeca majki koje su doživjele duboku starost imaju veću vjerovatnoću da i sama dožive starost u dobrom zdravlju.
S druge strane, geni koje nasljeđujemo od oca utiču na to kako se naš organizam prilagođava spoljnim uslovima – stresu, fizičkoj aktivnosti, pa čak i načinu na koji tijelo prerađuje masti. „Od oca obično nasljeđujemo sklonost ka određenim bolestima srca, metabolizmu i reakcijama na stres“, pojašnjava genetičarka. Dakle, iako oba roditelja imaju važnu ulogu, majčini geni određuju osnovni ritam starenja, dok očevi oblikuju otpornost i prilagodljivost.
No, doktorka ističe da genetika nije presuda. „Samo polovina našeg životnog vijeka zavisi od gena. Drugu polovinu određujemo sami – načinom života, navikama i emocionalnim stanjem.“ Upravo tu, kako kaže, leži prava moć svakog čovjeka.
Govoreći o navikama koje najviše utiču na dugovječnost, dr Svetlana ističe dvije ključne – redovno kretanje i emocionalnu stabilnost. Ono što je posebno zanimljivo jeste da, prema njenim riječima, te dvije navike nemaju direktne veze ni sa ishranom ni sa snom, a ipak imaju najveći uticaj na vitalnost i dužinu života.
Prva navika, kretanje, ne mora podrazumijevati naporne treninge. „Nije potrebno ići u teretanu svaki dan niti trčati maratone“, kaže ona. „Dovoljno je svakodnevno se kretati – hodati, penjati se stepenicama, raditi u bašti, plesati ili se jednostavno više kretati tokom dana.“ Umjereno, ali redovno kretanje podstiče cirkulaciju, jača srce i mozak, te usporava proces starenja.
Kada se tijelo pokreće, ćelije dobijaju više kiseonika, a mozak luči hormone koji smanjuju stres i čine nas sretnijima. „Zdravlje ne dolazi iz napora, nego iz ritma“, naglašava doktorka. „Kada svakodnevno njegujemo pokret, njegujemo i dug život.“
Druga, podjednako važna navika je emocionalna ravnoteža. Prema riječima genetičarke, hronični stres, potisnuta ljutnja i tuga ubrzavaju starenje više nego nezdrava ishrana. „Naše ćelije imaju memoriju. Kada smo stalno pod stresom, tijelo proizvodi hormone koji oštećuju ćelijske membrane i ubrzavaju njihovu degeneraciju“, objašnjava ona.
U svojim istraživanjima, dr Svetlana je primijetila da su ljudi koji imaju stabilne porodične odnose, dobre prijatelje i osjećaj pripadnosti zajednici živjeli u prosjeku sedam godina duže od onih koji su bili izloženi stalnom stresu i usamljenosti. Ona dodaje i da dugovječnost nije luksuz, već rezultat svakodnevnih odluka. Iako ne možemo birati roditelje ni gene koje smo naslijedili, možemo birati kako ćemo živjeti. „Ako imate dobre gene – to je dar. Ako nemate, možete ih nadmašiti pravilnim navikama“, poručuje dr Svetlana.
