U posljednjim mjesecima jedna žena živjela je u uvjerenju da u njenom domu postoji nevidljivi posmatrač. Počelo je neobičnim sitnicama kojima nije pridavala previše pažnje, ali koje su se sve češće ponavljale i budile nemir. Svjetla koja bi bila upaljena iako ih je ugasila, vrata koja bi ostala odškrinuta iako ih je zatvorila, predmeti koji su se činili blago pomjereni. U početku je sve pripisivala umoru, ali kako su se situacije nizale, ispod površine počela se rađati tjeskoba.
Najveći strahovi često počinju u tišini, a upravo ta tišina bila je izvor njenog nemira. Kasno noću počela je slušati čudne zvukove koji su dopirali s gornjeg sprata, iako je živjela sama. Šumovi su bili tihi, ali dovoljno jasni da je natjeraju da zastane, sluša i preispituje sve oko sebe. Pokušavala je ignorirati ono što čuje, uvjeravajući samu sebe da je riječ o vjetru, starim cijevima ili običnim kućnim zvukovima.
Ali prošle sedmice, desilo se nešto što više nije mogla odbaciti kao slučajnost. Kada je ustala jednog jutra, pronašla je blatnjave otiske stopala koji su vodili od zadnjih vrata ravno do kuhinje. Nije znala šta da misli. Strah je bio toliko opipljiv da se činilo kao da joj sjedi na ramenima. Počela je provjeravati brave više puta dnevno, a svaki zvuk u kući dobijao je potpuno novo značenje.
Međutim, ono što se dogodilo narednog dana nadmašilo je sve dotadašnje strahove. Kada se vratila s posla, zatekla je dnevnu sobu potpuno preuređenu. Stočić je bio pomjeren nekoliko centimetara ulijevo, knjige na polici bile su složene drugim redom, a neki predmeti nalazili su se na mjestima gdje ih nikada nije ostavljala. To više nije bila igra paranoje. To je bilo nešto opipljivo. Nešto što se stvarno desilo.
Te večeri je u panici zaključala vrata spavaće sobe i pozvala nadležne službe. Njena ruka tresla se dok je birala broj, a svaka sekunda do njihovog dolaska činila se kao vječnost. Kada su stigli i detaljno pretražili kuću, nisu pronašli ništa neobično. Nigdje nije bilo tragova provale, prisutnosti nepoznatih osoba ili bilo kakvog dokaza da je neko ušao u kuću.
U trenutku dok su se spremali da odu, jedan službenik zastao je i kao da se sjetio nečega. Prišao joj je i tihim tonom postavio pitanje koje je potpuno promijenilo tok priče. Pitao ju je da li je, sasvim jednostavno — provjerila svoju mačku.
Isprva je ostala zbunjena, a onda se sjetila. U njenom domu živjela je mala životinja prepuna energije, nestašluka i potrebe da istražuje svaki kutak kuće. Mačka je bila taj mali “agent haosa” koji je potajno redao knjige, prljao podove i palio prekidače. Nije bilo provalnika, ni misterioznog gosta — samo jedno radoznalo, dlakavo stvorenje koje je uspijevalo napraviti haos gdje god bi prošlo.Kada je sve shvatila, osjećaji su se pomiješali.
Priča, koja je započela kao prava mala horor epizoda, završila se u potpuno drugačijem tonu. Umjesto straha, na kraju je ostao osmijeh. Naizgled zastrašujući događaji ponekad imaju neočekivano smiješno objašnjenje, a ova epizoda pokazala je upravo to. Nije uvijek sve onako kako izgleda na prvi pogled — ponekad iza velikih misterioznih trenutaka stoji samo mala životinja i njena neutaživa želja za igrom.
