U priči koju donosimo danas govori se o jednoj ženi čija je vjera bila jača od straha i patnje. Njena sudbina i danas nadahnjuje ljude da u teškim trenucima ne odustanu od svojih uvjerenja.
Iako se njen dan ne ubraja među najglasnije obilježavane datume, njegovo značenje duboko je ukorijenjeno u pravoslavnoj tradiciji i narodnom pamćenju. Kroz vijekove, ovaj praznik se tiho prenosio s koljena na koljeno, obavijen pričama o istrajnosti, stradanju i nadi, a običaji vezani za njega i danas žive u mnogim krajevima Balkana.
Rođena u četvrtom vijeku na prostoru Male Azije, poticala je iz bogate, ali neznabožačke porodice. Njen otac bio je moćan i imućan čovjek koji je vjerovao da bogatstvo i izolacija mogu zaštititi dijete od svijeta. Zbog toga ju je zatvorio u visoku kulu, daleko od ljudi i uticaja okoline. Iako je imala sve materijalne uslove za lagodan život, u njenoj duši rasla je praznina i nemir.
Bez učitelja i vođa, sama je kroz posmatranje prirode i svijeta došla do spoznaje da iza svega mora postojati jedan Stvoritelj. Kada je, nakon dugo vremena, uspjela da napusti kulu, susrela je žene koje su joj govorile o vjeri koja je već živjela u njenom srcu. Taj susret promijenio je njen život iz temelja. Njena odluka da prihvati novu vjeru bila je tiha, ali nepokolebljiva, svjesna da će je to dovesti u sukob s vlastitim ocem.
Jedan od najupečatljivijih trenutaka iz njenog života vezan je za simbol koji je ostavila iza sebe. U kuli u kojoj je boravila, naredila je da se napravi treći prozor, kao znak vjere u Svetu Trojicu. Na zidu je urezala znak krsta, a prema predanju, na mjestu gdje je stajala izbio je izvor žive vode.
Kada je saznao za njena uvjerenja i postupke, nije pokazao razumijevanje. Umjesto toga, prijavio ju je vlastima. Zajedno sa svojom prijateljicom, završila je u tamnici, gdje su započeli dani ispunjeni strahom, bolom i mučenjem. Ipak, ni u najtežim trenucima nije se odrekla svoje vjere, što je zadivilo i one koji su je mučili. Njena snaga nije bila u oružju, već u uvjerenju koje nije moglo biti slomljeno.
Na kraju, presuda je bila surova. Po naređenju vlastitog oca, njen život je okončan mučeničkom smrću početkom četvrtog vijeka. Njene mošti su kasnije prenesene na istok Evrope, gdje se i danas čuvaju, a vjernici iz raznih krajeva dolaze da im se poklone. Njena smrt nije označila kraj, već početak poštovanja koje traje vijekovima.
U narodu se njen dan ne obilježava samo molitvom, već i posebnim običajima. Jedan od najpoznatijih jeste priprema jela od različitih žitarica, koje se potom jede nekoliko dana. Ovaj običaj simbolizuje zdravlje, napredak i zajedništvo porodice. Također, rasprostranjeno je sijanje žita u plitke posude, koje treba da ozeleni do Božića. Zeleno žito predstavlja nadu, novi početak i blagoslov za nadolazeću godinu.
Zanimljivo je da u nekim krajevima Bosne ovaj dan ima i šire značenje. Obilježava se kao dan posvećen rudarima, ljudima koji svakodnevno rade u teškim i opasnim uslovima. Njihova borba i žrtva često se povezuju sa stradanjem i istrajnošću koje simbolizira ova svetica.
U posljednjim godinama primjetan je porast interesovanja za očuvanje ovih običaja. Sve više ljudi nastoji da obnovi tradiciju i prenese je na mlađe generacije. Ovaj dan postaje prilika za okupljanje porodice, prisjećanje prošlih vremena i jačanje osjećaja pripadnosti. U vremenu brzog života, ovakvi praznici podsjećaju na vrijednosti koje ne smiju biti zaboravljene.Dok se i ove godine tiho obilježava njen dan, poruka ostaje ista – vjera, nada i istrajnost mogu nadživjeti i najveće patnje.
