U Srbiji svakodnevni razgovori često otkrivaju više o društvu nego što na prvi pogled djeluje. Iako su zamjenice “ti” i “vi” samo obične riječi, način na koji ih koristimo otkriva mnogo o našim stavovima, predrasudama i kulturi poštovanja – ili njegovog izostanka.
Jedna priča iz Kragujevca ovih dana pokrenula je buru reakcija na društvenim mrežama i u kafanskim razgovorima. Sve je počelo kada je jedan muškarac u kafiću konobaru postavio pitanje koje je, neočekivano, razotkrilo dublju društvenu neravnopravnost.
Ova rečenica – jednostavna, ali snažna – natjerala je mnoge da preispitaju kako i zašto određene ljude automatski oslovljavamo sa “ti”, dok drugima bez razmišljanja pridajemo “vi”.
Obrazovanje, radno mjesto i poštovanje – u raskoraku
Upravo ta situacija iz kafića pokazuje kako u našem društvu način obraćanja nije uslovljen obrazovanjem ili godinama, već često radnim mjestom i pretpostavljenim društvenim statusom. Konobar, iako mašinski inženjer, postaje “ti” – jer nosi kecelju i donosi račun.
Ova rečenica žene iz Kragujevca sažima cijelu emocionalnu i društvenu težinu pitanja poštovanja.
I dok se nekima obraćamo sa “vi” – poštarima, medicinskim sestrama, radnicima u opštinama – drugima, poput prodavačica, taksista, zidara, montera i konobara, često automatski govorimo “ti”, čak i kada ih ne poznajemo.
Zamjenice kao društveni lakmus papir
“‘Vi’ je iskaz poštovanja, ‘ti’ je znak bliskosti”, kažu mnogi. Ali granica između te dvije riječi u praksi često nije stvar bliskosti, već klasne i socijalne podjele.
Tako je i u praksi: niko se službenici na šalteru ne obraća sa “ti”, čak i nakon sat vremena čekanja. Ali pekarku, čistačicu ili trgovkinju na kasi – mnogi bez razmišljanja oslovljavaju kao da su im stari znanci.
I obrazovani i nevidljivi
Ono što dodatno zbunjuje jeste činjenica da ljudi koji dobijaju “ti” nerijetko imaju isto obrazovanje kao i oni koji dobijaju “vi”. Mnogi prodavci, taksisti, pa i konobari, završili su četvorogodišnje škole – kao i službenici u opštinama ili fondovima.
To pokazuje koliko su naši obrasci ponašanja automatizovani, naučeni, a ponekad i duboko ukorijenjeni u nepisana pravila društvene hijerarhije.
Jezik kao ogledalo društva
U osnovi svega nalazi se jednostavna istina: način obraćanja nekome odražava kako ga vidimo. Da li kao ravnopravnog? Kao nekoga ko zaslužuje poštovanje bez obzira na posao koji obavlja?
Ova priča nije samo o gramatici. To je priča o poštovanju, vidljivosti i osnovnom ljudskom dostojanstvu.
Ako ne znamo nekoga, “vi” je uvijek sigurniji, ljubazniji i kulturniji izbor – bez obzira da li je iza šaltera, za kasom ili u uniformi čuvara. Jezik kojim govorimo nije samo sredstvo komunikacije – to je i poruka koju šaljemo o tome koliko vrijedimo jedni druge.
Možda je vrijeme da preispitamo navike i počnemo koristiti “vi” ne samo kada moramo, već i kada želimo pokazati poštovanje – jer svako zanimanje nosi svoju vrijednost, a svaka osoba – bez izuzetka – zaslužuje dostojanstvo.
