Gubitak voljene osobe uvijek nosi snažnu emotivnu težinu i prirodan impuls da se bude blizu preminulom. Dodir ili poljubac može pružiti osjećaj oproštaja, ali je važno biti svjestan medicinskih rizika koji su prisutni čak i nakon smrti.
Mnogi mitovi oko sigurnosti kontakta s mrtvim tijelom stvaraju lažnu sigurnost. Iako organi prestaju funkcionirati, mikrobi – bakterije i virusi – i dalje ostaju prisutni na koži, u tjelesnim tečnostima i disajnim putevima. Rizik od infekcije zavisi od uzroka smrti i uslova čuvanja tijela, te se svaka situacija mora procjenjivati pojedinačno.
Čak i ako smrt nije uzrokovana infektivnom bolešću, biološke promjene počinju ubrzo nakon smrti. Mikrobi prisutni u organizmu počinju se razmnožavati, a kontakt sa sluzokožom ili otvorenim ranama može donijeti rizik od kontaminacije. Stoga, kratki dodir ili poljubac u obraz nije u potpunosti bezopasan, i treba pristupati s oprezom.
Balzamovanje i higijenske mjere pogrebnih službi smanjuju rizik, ali nisu univerzalno primijenjene. U kulturama gdje se balzamovanje ne praktikuje ili kada tijelo preuzimaju porodice prije obrade, rizik od infekcija može i dalje postojati. Svjesna odluka da se izbjegne fizički kontakt može biti način zaštite zdravlja, a da pritom emocije i ljubav prema preminuloj osobi ostanu netaknuti.
Psiholozi ističu da tugovanje nije vezano za fizički dodir. Postoje brojni rituali i načini da se emotivno oprostite, uključujući molitvu, razgovor u tišini ili prisustvo pored tijela, bez direktnog kontakta. Odluka da se tijelo ne dodiruje ne umanjuje emocionalnu snagu oproštaja i može pomoći porodici da se zaštiti dok izražava poštovanje i ljubav prema preminulom.
Jedan od praktičnih načina da se oprostite bez direktnog fizičkog kontakta jeste ritual prisustva. Biti pored preminule osobe, držati ruke u blizini ili samo tiho sjediti i razgovarati sa njom, može pružiti snažan osjećaj povezanosti i oproštaja. Takav način omogućava porodici da izrazi emocije bez izlaganja zdravstvenim rizicima.
Pisanje pisma preminuloj osobi ili izgovaranje riječi koje nikada niste rekli također može biti terapeutski. Ovaj proces daje priliku da se iznese tuga, zahvalnost i ljubav, a emotivno oslobađanje često pomaže u smanjenju anksioznosti i stresa koji prate gubitak. Pisma se mogu čuvati, čitati naglas ili čak ostaviti pored tijela tokom posljednjeg ispraćaja.
Upotreba fotografija i osobnih predmeta može dodatno pomoći u oproštaju. Postavljanje omiljenih stvari preminule osobe u sobi ili na oltaru, zajedno s laganom muzikom ili mirisima koje je voljela, može stvoriti osjećaj prisutnosti. Ovo iskustvo stimulira sjećanja i emocionalnu povezanost, a da pritom ne uključuje fizički kontakt koji može biti rizičan.
Psiholozi također savjetuju grupnu podršku porodici. Razgovori s članovima porodice ili prijateljima o uspomenama, zajedničkim pričama i emocijama pomažu u procesuiranju tuge. Organiziranje zajedničkog sjećanja može zamijeniti potrebu za dodirivanjem tijela, a istovremeno osnažuje osjećaj zajedništva i pripadnosti u teškim trenucima.
Na kraju, važno je imati na umu da emotivna prisutnost i izražavanje ljubavi ne zahtijevaju fizički kontakt. Svaka porodica može pronaći svoj način oproštaja koji je siguran i dostojanstven, a istovremeno pruža emocionalnu utjehu. Shvatanje ovog balansa između ljubavi i zaštite zdravlja pomaže u očuvanju i psihičkog i fizičkog blagostanja, te omogućava dostojanstveno i mirno oproštanje od voljene osobe.
