- Voditeljka je iznenadila javnost kada je u jednom televizijskom gostovanju progovorila o temi koju mnogi izbjegavaju – vlastitoj sahrani. Njena iskrenost nije samo šokirala, već i potakla publiku da razmisli o stvarima o kojima se rijetko javno govori.
Gostujući u popularnoj emisiji, voditeljka se dotakla životne teme koju mnogi prećutkuju ili odgađaju za “neki drugi put”. Bez okolišanja, priznala je da je već počela razmišljati o tome gdje želi da bude sahranjena, i da je napravila prve korake u planiranju.
Prvo mjesto koje joj je palo na pamet bilo je jedno naselje uz šumu, gdje je provela djetinjstvo. “Tamo sam odrasla, tamo je šuma, lepa je priroda,” rekla je emotivno, dodajući kako ju je nostalgija vukla da baš tu pronađe mir. Ipak, suočena s činjenicom da se to područje u međuvremenu prenapunilo, brzo je promijenila mišljenje. Gužva i anksioznost koju osjeća u prenapučenim sredinama bile su dovoljan razlog da potraži alternativu.
“Hoću da budem sama, to mi je vrlo važno”, rekla je, govoreći o svojoj potrebi za privatnošću – ne samo sada, dok je živa, već i jednog dana kada je više ne bude. Ta potreba nije ostala samo na nivou razmišljanja – voditeljka je razgovarala i sa svojim sinom o toj temi, naglašavajući mu koliko joj je važno da riješi sve na vrijeme, kako njega ne bi opterećivala kasnije.
U potrazi za informacijama, kontaktirala je i bivšeg supruga, poznatog javnog radnika, pitajući ga koliko je on platio za svoje grobno mjesto. Njegova reakcija bila je kombinacija šoka i šale – “Da li si ti normalna, o čemu razmišljaš u tim godinama?”.
“Može sutra da me ne bude. Hoću da to bude rešeno.” Ovom rečenicom jasno je stavila do znanja da nema vremena za gubljenje, niti prostora za negiranje realnosti. Smatra da je uloga svakog odraslog čovjeka da se pobrine za sebe kako ne bi ostavio teret svojim bližnjima.
Ipak, njen istup otvara širu diskusiju o tome kako se odnosimo prema kraju života. Zašto se o smrti ne govori kao o dijelu životnog ciklusa? Zašto planiranje kraja shvatamo kao pesimizam, a ne kao praktičan izraz brige i dostojanstva? Ova tema, iako teška, itekako je važna, jer se tiče svih – bez izuzetka.
Dajana je pokazala da spremnost na ovakve razgovore nije pokazatelj straha, već snage. Ona ne vidi planiranje kao nešto mračno, već kao način da preuzme kontrolu nad vlastitim putem do samog kraja. U svijetu gdje se većina ljudi boji razmišljati o budućnosti, pogotovo onoj koja uključuje kraj, njen primjer djeluje kao poziv na buđenje.
Reakcije publike bile su podijeljene – dok jedni smatraju da je ovakva otvorenost hrabra i osvježavajuća, drugi misle da je prerano za takve teme.
Bez obzira na to gdje će jednoga dana zaista počivati, njena odluka da o svemu govori javno, i to sa smirenošću i ozbiljnošću, ostavlja snažan utisak. “Ne želim da moje dijete jednog dana ima dodatni stres zbog mene,” rekla je, pokazujući da razmišlja dugoročno i s puno odgovornosti.
Njen primjer pokazuje da planiranje života – pa i njegovog kraja – ne mora biti znak slabosti, već dubokog razumijevanja onoga što život zaista jeste. Sve dok govorimo iskreno, otvaramo prostor za zdravije društvo koje se ne boji suočiti sa sobom.
