Gubitak bliske osobe mijenja svakodnevicu iz temelja. Nakon prvog šoka i tuge, dolaze tiha pitanja na koja niko nema spreman odgovor.Jedno od najtežih pitanja odnosi se na lične stvari osobe koja je preminula. Odjeća, obuća i sitni predmeti nisu samo materijalne stvari – oni nose mirise, uspomene i tragove zajedničkog života. Upravo zato odluka šta učiniti s njima često postaje bolan, ali važan dio procesa tugovanja.
U tradiciji našeg podneblja, odnos prema stvarima pokojnika oduvijek je bio ispunjen simbolikom. Vjerovalo se da predmeti koje je osoba koristila zadržavaju dio njene energije i prisutnosti. Zbog toga su mnoge porodice nekada spaljivale ili uklanjale odjeću, vjerujući da se time prekida veza između svijeta živih i svijeta mrtvih. Taj čin nije bio izraz hladnoće, već pokušaj da se preminulom omogući mir, a porodici olakša oproštaj.
Posebno mjesto u narodnim vjerovanjima ima period od četrdeset dana nakon smrti. Smatralo se da u tom vremenu duša još uvijek boravi blizu doma i svojih najmilijih. Zato se savjetovalo da se lične stvari ne diraju dok taj period ne prođe, kako se ne bi remetio prirodni tok oproštaja. U nekim krajevima, odjeća se pažljivo slagala i ostavljala u posebnoj prostoriji, uz svijeće i znakove sjećanja, kao tihi izraz poštovanja.
Danas se običaji mijenjaju, ali emocije ostaju iste. Savremeni način života donio je praktičniji, ali i humaniji pristup. Sve više porodica odlučuje da odjeću i lične predmete pokloni onima kojima su najpotrebniji. Taj čin se doživljava kao produžetak dobrote preminule osobe i način da njeno ime i sjećanje nastave da žive kroz dobra djela.
Poklanjanje stvari ima dvostruku snagu. S jedne strane, pomaže ljudima koji se nalaze u teškoj životnoj situaciji, a s druge strane, porodici donosi osjećaj da gubitak nije bio uzaludan. Tuga se tada pretvara u čin solidarnosti, a bol dobija dublji smisao. Mnogi kažu da im je upravo taj korak pomogao da lakše prihvate odlazak voljene osobe.
Duhovni savjeti, bez nametanja strogih pravila, često naglašavaju da materijalni predmeti nisu ono što čuva uspomenu. Mnogo važniji su molitva, sjećanje i način na koji se pokojnik nosi u srcu. Dijeljenje stvari onima kojima trebaju posmatra se kao čin saosjećanja i ljudskosti, a ne kao obaveza.
Emocionalna dimenzija ovog procesa često je najteža. Za neke ljude, dodirivanje garderobe i ličnih predmeta znači ponovno otvaranje rane. Za druge, to je prilika za tiho prisjećanje i zahvalnost. Neki zadržavaju jedan komad odjeće, sat ili sitnicu kao lični simbol veze koja ne prestaje smrću. Takvi predmeti postaju most između prošlosti i sadašnjosti.
Važno je naglasiti da ne postoji ispravan ili pogrešan način. Svaka porodica ima svoj tempo i svoj put kroz tugu. Za jedne je to čekanje i poštovanje starih običaja, za druge brzo poklanjanje, a za treće dugotrajno čuvanje uspomena. Ono što je zajedničko svima jeste potreba za mirom.
U savremenom društvu sve se više govori o zdravom tugovanju. Donošenje odluke o stvarima pokojnika dio je tog procesa. To nije samo praktično pitanje prostora i organizacije, već duboko emotivan i duhovan čin. Kroz njega se porodica suočava s gubitkom, ali i gradi novi odnos prema uspomeni.
Ono što ostaje jesu sjećanja, ljubav i poštovanje koje ne može izbrisati vrijeme. Upravo u tome leži suština svih običaja – ne u predmetima, već u namjeri.Možda je odgovor na pitanje šta učiniti sa stvarima pokojnika jednostavniji nego što se čini. Ako je odluka donesena iz ljubavi, poštovanja i iskrene želje za mirom, ona je već ispravna.
