- Na sarajevskom groblju, uz suze i tišinu, ispraćen je legendarni muzičar koji je za života ostavio neizbrisiv trag u srcima mnogih. Njegov ispraćaj bio je trenutak tuge, ali i dubokog poštovanja, u kojem se pokazalo koliko su ljudi zaista voljeli i cijenili ovog umjetnika.
Halid Bešlić je danas ispraćen na vječni počinak kao osoba koju su svi voljeli i poštovali, poznat po svojoj dobroti i spremnosti da pomogne svakome. Međutim, iza vedrog osmijeha i toplih riječi, postojala je i jedna priča o nesporazumu – o narušenom odnosu s kolegom koji mu je nekada bio blizak kao brat. Taj sukob, koji je godinama punio medijske stupce, završio je na način koji je ganutio cijelu javnost – iskrenim gestom oproštaja.
Mnogi su bili iznenađeni kada se Halid pojavio na sahrani kolege s kojim je bio u sukobu. Njegov dolazak izazvao je veliku pažnju, jer su rijetki očekivali da će se pojaviti na mjestu koje budi toliko emocija i sjećanja. Ipak, on se pojavio – tih, dostojanstven, sa pogledom punim tuge i blagim osmijehom koji je govorio više od riječi. Njegova prisutnost bila je simbol pomirenja, ljudskosti i poštovanja prema uspomeni na zajedničke godine koje su dijelili.
Oni koji su ga vidjeli, kažu da je izgledao duboko potreseno. Nije davao izjave, nije govorio za medije – ali njegova tišina bila je jača od bilo koje rečenice. Pristupio je porodici preminulog, izgovorio kratko saučešće, a zatim zastao pored kovčega i tiho se pomolio. U tom trenutku, mnogi su prisutni zaplakali. Vidjelo se da u njegovom pogledu nema gorčine – samo tuga i mir koji dolazi s oprostom.
Njih dvojica su nekada bili bliski kao porodica. Dijelili su pjesme, turneje i radost uspjeha, ali i teške trenutke koje estrada zna donijeti. Ipak, jedan nesporazum – jedna izjava pogrešno shvaćena i prenesena u medijima – dovela je do prekida tog prijateljstva. Riječi su tada bile teške, ponos je prevladao, i godine su prošle bez razgovora.
Na sahrani, Halid je dugo stajao pored groba, zamišljen, gotovo nepomičan. Oni koji su bili blizu, čuli su ga kako tiho izgovara: „Sve sam ti halalio, brate.“ Te riječi, jednostavne i iskrene, odzvanjale su u srcima prisutnih. U njima je bila sadržana čitava emocija – žal, tuga, ali i pomirenje. U tom trenutku, mnogi su osjetili da su dvije duše, makar simbolično, ponovo pronašle svoj mir.
Kasnije su pjevači i prijatelji iz svijeta muzike komentarisali njegov gest. Mnogi su ga nazvali primjerom istinske ljudskosti, dokazom da oprost čini čovjeka većim. U vremenu kada su sujete i rivalstva česta pojava, Halidov čin pokazao je da prava veličina ne dolazi iz slave, već iz srca koje zna razumjeti i oprostiti. To je bila poruka svima – da se nesporazumi mogu prevazići, a da je oprost ponekad najveći izraz snage.
Nakon ceremonije, Halid se nije zadržavao. Tiho je otišao, ne želeći publicitet ni pažnju, već mir i tišinu. Njegovi prijatelji kasnije su ispričali da je bio duboko potresen, ali i da je osjećao olakšanje. U njegovom srcu više nije bilo tereta – samo zahvalnost i spokoj jer je učinio ono što je osjećao da treba.
Ovaj trenutak pokazao je koliko je Halid Bešlić ostao dosljedan svojim vrijednostima – skroman, iskren i velik u svakom smislu. Njegov dolazak na sahranu bivšeg prijatelja bio je tiha poruka svima: da mržnja nikada ne donosi mir, a oprost liječi i najdublje rane. Njegov gest urezan je u sjećanje kao podsjetnik da su ljudskost i empatija iznad svega.
Dok se povlačio niz stazu groblja, mnogi su rekli da je to bio kraj jednog poglavlja – onog koje je nosilo gorčinu i nesporazume. Umjesto toga, ostala je tišina, poštovanje i sjećanje na dva velika umjetnika koje je, makar na kraju, spojila ljudska toplina.
Tog dana, Sarajevo je svjedočilo ne samo oproštaju od velikog muzičara, već i od jedne neizgovorene tuge. A Halid, svojim tihim gestom, podsjetio je sve da prava veličina čovjeka nije u onome što ostavlja na sceni, nego u onome što nosi u srcu – a to je sposobnost da oprosti.
