Starije generacije s posebnom nostalgijom pamte jednu vedru i razigranu pjevačicu čije su pjesme nosile lakoću, optimizam i osmijeh. Njena pojava na sceni uvijek je donosila dobru energiju, ali iza tog osmijeha krilo se mnogo životnog iskustva i susreta koji su je oblikovali. Među tim susretima posebno mjesto zauzima prijateljstvo s jednim od najvećih boema i emotivnih interpretatora na ovim prostorima.
Amela Zuković, sarajevska pjevačica koju publika pamti po vedrini i neposrednosti, prisjetila se dana provedenih s Tomom Zdravkovićem. Njihov odnos nije bio površno estradno poznanstvo, već pravo prijateljstvo izgrađeno na povjerenju, razumijevanju i zajedničkim trenucima daleko od scene. To su bila vremena kada se muzika živjela, a ljudi su se povezivali iskreno i bez interesa.
Amela često ističe svoje porodično porijeklo, govoreći da je odrasla kao peta kćerka u kući punoj ženskog duha. U šali za sebe zna reći da je bila “nafaka” porodice, noseći sreću svojih sestara. Iako se kroz humor zna umanjiti, iza tih riječi stoji žena koja je uvijek bila svjesna svoje vrijednosti i puta koji je prošla.
Tokom karijere imala je priliku učiti od velikih imena, ali susret s Tomom ostavio je poseban trag. Jedna od uspomena koje s najviše emocija prepričava vezana je za zajedničku turneju. To nije bila samo serija nastupa, već škola života u pokretu. Dani su prolazili u putovanjima, razgovorima, smijehu i neizostavnom druženju iza bine.
Amela se s osmijehom prisjeća kako je na tim turnejama često imala ulogu “konobarice za vino”. S parkinga udaljenog nekoliko stotina metara nosila je kanistere do koncertnih sala. Iako fizički naporno, taj zadatak nikada nije doživljavala kao teret. Za nju je to bio znak povjerenja i način da bude dio jednog posebnog svijeta.
Toma Zdravković bio je poznat po svojoj posebnoj naravi. Bio je voljen, ali i oprezan kada je povjerenje u pitanju. Malo je ljudi kojima je dopuštao da mu se približe, a Amela je bila među njima. Govorio joj je da samo ona može donijeti vino, jer je znao da će ga sačuvati. Takve riječi nisu bile šala, već dokaz koliko ju je cijenio.
Njihovi trenuci u garderobi, uz čašu vina i tihe razgovore, ostali su duboko urezani u njeno sjećanje. To nisu bile priče za publiku, već trenuci u kojima se učilo o ljudima, slabostima i snazi emocije. Za Amelu, ti trenuci vrijede više od bilo kakvog priznanja ili nagrade.
Osim po muzici, Amela je poznata i po svom neustrašivom karakteru. Otvoreno priznaje da se u životu više puta našla u situacijama koje su zahtijevale čvrst stav, pa čak i fizičku odbranu. Iako ne voli sukobe, nikada nije pristajala na nepravdu, prevaru ili poniženje.
Uvijek je težila mirnim rješenjima, ali kada bi granice bile pređene, znala je stati u odbranu svojih uvjerenja. Upravo ta kombinacija blagosti i odlučnosti učinila ju je osobom koju su mnogi poštovali, i na sceni i izvan nje.
Ipak, ono što posebno naglašava jeste važnost oprosta. Amela vjeruje da čovjek ne smije nositi gorčinu, jer ona prije svega šteti onome ko je nosi. Spremna je razgovarati, tražiti rješenja i pružiti ruku pomirenja, ali granice jasno postoje.
Njena priča nije samo sjećanje na jedno prijateljstvo, već i slika jednog vremena. Vremena kada su se ljudi okupljali oko muzike, dijelili životne trenutke i učili jedni od drugih. To je bilo doba iskrenih emocija, bez maski i kalkulacija.Za Amelu, Toma Zdravković nije bio samo kolega s kojim je dijelila scenu. Bio je prijatelj, učitelj i čovjek koji je ostavio dubok trag u njenom životu. Njegove riječi, navike i način na koji je živio muziku ostali su dio nje zauvijek.
