Život žene o kojoj je riječ obilježen je borbom, stvaranjem i neiscrpnom voljom da se nastavi i onda kada se činilo da je svaki put pred njom zatvoren. Bila je autorica, majka, supruga, ali prije svega borac koji je život prihvatio u svim njegovim oblicima, bez skrivanja i bez uljepšavanja. Njena borba protiv teške bolesti postala je simbol upornosti, a njena otvorenost mnogima je donijela utjehu i nadu. Ostavila je trag koji prevazilazi stranice njenih knjiga i prelazi u područje ljudske snage i nadahnuća.
Bolest s kojom se suočila pojavila se iznenada i promijenila tok njenog života. Dijagnoza koja bi mnoge slomila kod nje je probudila neočekivanu borbenost. Počela je svoju životnu bitku 2013. godine, svjesna da se suočava s neprijateljem čija je podmuklost dobro poznata. Iako statistike nisu bile na njenoj strani, odbila se prepustiti strahu. Umjesto povlačenja, odlučila je da se suoči sa svime javno, hrabro i otvoreno, pokazujući koliko čovjek može biti jak kada ima za šta živjeti.
Njena porodica, posebno djeca, postala je glavni pokretač njene upornosti. Željela je trajati što duže uz njih, pratiti njihov rast, biti dio njihovih pobjeda i svakodnevnih trenutaka. Obišla je više zemalja, suočavala se s nepoznatim, eksperimentisala i pokušavala sve što je bilo dostupno. Njena riječi da ne zna kako se bolest razvija, ali da se ne može predati, odjeknule su kao poruka svima koji prolaze slične bitke.
Iako je brinula o zdravoj ishrani, izbjegavala poroke i vodila pažljiv život, vjerovala je da je emocionalna težina koju je nosila godinama imala ključni uticaj na razvoj bolesti. Govorila je o dugotrajnim stresovima, razočarenjima i tugama koje je nazivala “velikim rezervoarima bola”. Ta životna bola, kako je smatrala, bila je duboko usađena u njenu dušu. Ipak, umjesto da je slomi, ona ju je transformisala. Pronašla je duhovnu snagu, okrenula se introspekciji i počela da podiže sebe iz najtežih trenutaka poput feniksa iz pepela.
Finansijski izazovi dodatno su otežavali njen put. Posebno su zahtjevne bile terapije u inostranstvu, koje su iziskivale ogromna sredstva. Tada su njeni prijatelji, saradnici i brojni građani pokazali nevjerovatnu solidarnost. Pokrenute su humanitarne akcije, organizirani događaji i priredbe s ciljem da joj se omogući liječenje. Ta njena sposobnost da se nasmije kroz bol bila je još jedna od njenih nadljudskih vrlina.
Pisanje joj je bilo sigurni prostor, i zaklon i oružje. Svaki put kada bi uzela olovku ili sjela za tastaturu, ulazila je u svijet koji je mogla kontrolirati i u kojem je mogla izraziti ono što se u njoj najdublje lomilo. Kroz svoje knjige nije samo pričala priče – ona se liječila, tješila i povezivala s ljudima koji su se pronalazili u njenim riječima. Njene knjige postale su ispovijesti, vodiči i oslonci mnogima koji su i sami prolazili kroz tamne faze života.
Njena smrt ostavila je prazninu u porodici, među prijateljima, ali i među hiljadama čitatelja koji su je godinama doživljavali kao glas razuma, hrabrosti i žene koja ne odustaje. Njena životna filozofija bila je jednostavna, ali snažna – i kada ti sudbina zatvori vrata, pronađi prozor. Ne prestaj pokušavati. Voli. Traži smisao čak i kada ga ne vidiš.
Ona nije bila samo književnica. Bila je simbol borbe, oličenje hrabrosti i dokaz da čovjek može pronaći svjetlo čak i u najmračnijoj noći. Njena životna priča uči nas da ono što ostavljamo iza sebe nije mjerljivo godinama, nego tragovima koje utisnemo u tuđa srca. Njena ostavština živi – ne samo u knjigama, već i u ljudima koje je dotakla svojom hrabrošću.
