- Ova priča govori o Saši Popoviću, čovjeku koji je izgradio imperiju u muzičkom svijetu, ali iza reflektora i aplauza, nosi bol koji nikada nije zacijelio. Iza uspjeha i karijere koja traje decenijama, krije se tragedija iz mladosti koja mu je obilježila život – gubitak oca u saobraćajnoj nesreći.
Početak novog poglavlja uz sjenku prošlosti
Nekoliko godina nakon što se oprostio od grupe “Slatki greh” i burnih estradnih devedesetih, Saša Popović je odlučio da krene ispočetka. Udružio se sa Lepom Brenom i Bobom Živojinovićem i osnovao “Grand produkciju” – platformu koja je preoblikovala muzičku scenu na Balkanu.
Dok je karijera nezaustavljivo rasla, misli su ga često vraćale unazad – u 1978. godinu, kada je izgubio ono najvrijednije. Taj unutrašnji sukob između uspjeha i tuge pratio ga je decenijama.
Tragedija koja mijenja život iz korijena
Godina 1978. bila je kobna za mladog Sašu Popovića. Tog ljeta, njegov otac, tada dvadesetčetvorogodišnjak, stradao je u saobraćajnoj nesreći na izlazu za Rumu. U nesreći je učestvovalo vozilo marke Mercedes-Benz, s registracijom iz Zagreba.
Vijest mu je prenijela majka – vijest koja mu je srušila svijet. Šok, nevjerica i hladna praznina zavladali su njegovim bićem. Iako su ljekari dali sve od sebe, njegov otac nije uspio preživjeti povrede.
“Taj trenutak mi je zauvijek ostao urezan,” rekao je Popović, boreći se s emocijama.
Odrastanje bez oca – rana koja ne zacjeljuje
Odrastanje bez roditelja, naročito bez oca, ostavlja neizbrisiv trag. Saša je često govorio da ga je u mladosti nerviralo ono što mu je otac govorio – savjeti, opomene, insistiranja. Tek godinama kasnije, kada je morao donositi važne odluke sam, shvatio je dubinu tih riječi koje je nekada ignorisao.
“Mnogo puta sam se našao u situacijama kad bih se sjetio njegovih riječi i shvatio da je bio u pravu,” priznao je.
Neodgovorena pitanja koja i dalje bole
Decenijama nakon nesreće, neka pitanja su ostala bez odgovora. Do danas, Saša ne zna ko je bio vozač koji je izazvao nesreću. Niti zna da li je odgovarao.
“To što nikada nisam saznao šta se zapravo desilo, dodatno mi otežava prihvatanje gubitka,” rekao je jednom prilikom.
Upravo ta nepoznanica – osjećaj da nije bilo pravde – bila je rana koja nikada nije u potpunosti zarasla. Bol je bio prisutan, skriven iza osmijeha, kamera i televizijskih formata koje je godinama vodio.
Ova ispovijest Saše Popovića pokazuje da ni najveći uspjesi ne mogu izbrisati tragove tuge iz prošlosti. Iza javne ličnosti, često stoji krhka priča koju rijetko ko zna – priča o dječaku koji je prerano izgubio oca i naučio da sam pronađe put.
“Moj otac je umro mlad, a ja sam od tog dana morao brzo odrasti,” poručio je.
Možda upravo ta rana čini Popovića čovjekom koji zna koliko je važno prepoznati nečiji trud, dati drugu šansu i ne odustajati od onih koji imaju talenat – jer zna kako je to kad te život natjera da kreneš ispočetka, bez sigurnog oslonca.
