- U vremenu kada su skromnost i toplina sve rjeđe osobine, život i djelo Halida Bešlića ostaju kao svjetionik istinske ljudskosti. Njegov odlazak je potresao cijeli region, ali ono što je iza sebe ostavio mnogo je više od muzike – to je naslijeđe čovjeka koji je znao da bude jednostavan, iskren i svoj.
Na komemoraciji održanoj u Sarajevu, atmosfera je bila ispunjena emocijama i tihim poštovanjem. Sala je odzvanjala suzama, ali i osmijesima zahvalnosti, jer su se svi prisutni sjećali Halida ne samo kao pjevača, nego kao čovjeka koji je znao dotaknuti srce svakoga. Među prisutnima su bili njegovi prijatelji, kolege, muzičari i obični građani – svi oni koji su kroz godine osjetili njegovu dobrotu i jednostavnost.
Halid Bešlić bio je umjetnik koji nije poznavao granice. Njegove pjesme nisu bile samo note i riječi – one su bile mostovi koji su spajali ljude različitih vjera, jezika i kultura. To je ono što ga je činilo posebnim: umio je pronaći zajednički jezik s ljudima, ma odakle dolazili. Njegova publika nije bila ograničena generacijama – jednako su ga voljeli i stariji i mladi, jer su u njegovom glasu čuli iskrenost i dušu.
Njegov dugogodišnji prijatelj i vozač, Vlado Pejić, prisjetio se detalja koji najbolje opisuju kakav je Halid bio u svakodnevnom životu. U svom obraćanju, sa suzama u očima, ispričao je kako je Halid znao da oprosti čak i onima koji su ga povrijedili. „Nekoliko puta su ga prevarili u poslovnim dogovorima, ali nikada nije nosio mržnju. Znao je reći: ‘Ma neka, kao da ih nikad nisam ni imao.’“
Njegova benzinska pumpa i motel, koji su godinama bili poznati kao omiljeno mjesto okupljanja, danas su tihi. Tamo su ljudi dolazili ne zbog benzina, nego zbog njega – da popiju kafu, da razmijene riječ, da osjete njegovu toplinu. Mnogi su govorili da je upravo na tom mjestu Halid pokazivao svoju pravu prirodu: jednostavnost, gostoprimstvo i spremnost da sasluša svakoga.
Njegov prijatelj Pejić kazao je da je danas teško proći tim mjestom, jer sve podsjeća na njega. „Sad je tamo pusto, ali uspomene žive,“ rekao je tiho. Uspomene na čovjeka koji je znao nasmijati, pomoći, i uvijek biti tu kad zatreba.
Halid nije bio čovjek velikih riječi, ali su njegova djela govorila više od bilo kakvih izjava. Pomagao je ljudima tiho, bez kamera i bez reklame. Nikada nije želio da se hvali onim što čini, jer je smatrao da prava dobrota ne traži aplauz. Kolege ga pamte kao osobu od povjerenja, nekoga ko je uvijek znao dati savjet i smiriti tenzije kada bi došlo do nesporazuma.
Njegove pjesme, koje su obilježile decenije, ostaju vječni podsjetnik na iskrenost i emociju. „Miljacka“, „Romanija“, „Prvi poljubac“ – svaka od njih nosi dio njegove duše. To nisu bile samo ljubavne balade, nego priče o životu, ljudima i emocijama koje svi razumiju. Onaj ko je jednom slušao Halida, znao je da to nije samo pjesma – to je osjećaj.
Mediji u regionu posebno su isticali da je Halid ostao čovjek iz naroda do posljednjeg dana. Nije se promijenio ni kada je postao slavljenik, ni kada je punio dvorane. Uvijek je pozdravljao svakoga, zastajao da popriča, dijelio osmijehe bez trunke nadmenosti. U svijetu gdje se slava često pretvara u hladnoću, on je ostao topao i blizak.Njegov život i karijera dokaz su da prava veličina ne leži samo u talentu, već i u karakteru. Halid Bešlić nije bio samo pjevač – bio je simbol ljudskosti, poštenja i vjere u dobrotu.
