Med je oduvijek bio simbol zdravlja i prirodne slasti. Iako se često kaže da nikada ne može da se pokvari, istina je da njegova dugovječnost zavisi od toga kako ga čuvamo i kako se prema njemu odnosimo.
Med je jedinstvena prirodna namirnica koja ne samo da zaslađuje, već i liječi. Od davnina se koristi u tradicionalnoj medicini, kozmetici i kulinarstvu, a njegova antibakterijska i antioksidativna svojstva čine ga nezamjenjivim u svakom domaćinstvu. Ipak, kako upozoravaju stručnjaci, način skladištenja presudan je za očuvanje njegovih vrijednih sastojaka.
Jedna od najčešćih grešaka jeste čuvanje meda u kuhinjskom ormariću, iznad šporeta ili u blizini toplote. Med se treba čuvati na hladnom, suhom i tamnom mjestu, idealno na temperaturi ispod 18°C. Visoka temperatura i direktna svjetlost mogu ubrzati degradaciju meda, smanjujući njegovu hranjivu i ljekovitu vrijednost.
Pčelar Filip Grgula objašnjava da je „očuvanje svih korisnih svojstava meda moguće samo ako se izbjegne izlaganje toplini i vlazi“. Ako se med ostavi na svjetlu, dolazi do foto-oksidacije, procesa koji smanjuje njegov antioksidativni kapacitet, što utiče na kvalitet i dugotrajnost proizvoda.
Osim temperature, ključnu ulogu ima i vrsta posude u kojoj se med čuva. Najbolji izbor su staklene ili porculanske tegle, jer ne reaguju s medom i čuvaju njegov prirodni sastav. Plastične ambalaže nisu preporučljive za dugotrajno skladištenje, jer s vremenom mogu izazvati hemijske reakcije koje mijenjaju ukus i čistoću meda. Također, metalne posude mogu izazvati oksidaciju i promijeniti boju i strukturu ovog dragocjenog proizvoda.
Staklenka nije samo lijep detalj na polici – ona je najbolji čuvar prirodne čistoće meda. Dugotrajno skladištenje u plastičnim posudama ili na toplim mjestima može prouzrokovati promjenu ukusa i pojavu neželjenih supstanci.
Zanimljivo je da se med, iako poznat po svojoj trajnosti, može pokvariti. Ako sadrži previše vode, što se dešava kada se prerano izvadi iz košnice, počinje fermentacija. Takav med se lako prepoznaje po pjeni na površini i mirisu koji podsjeća na alkohol. Fermentisani med više nema ista svojstva i gubi svoju prirodnu vrijednost.
Još jedan faktor koji može uticati na kvalitet meda jeste visoka temperatura. Kada se med izloži prevelikoj toploti, u njemu se stvara supstanca hidroksimetilfurfural (HMF), koja je indikator starosti i pogrešnog čuvanja. Zbog toga se preporučuje da med uvijek bude udaljen od šporeta, radijatora ili sunčeve svjetlosti.
Pored čuvanja, prepoznavanje pravog meda postaje sve važnije, jer tržište obiluje industrijskim proizvodima koji nemaju ista svojstva. Jedan od sigurnih znakova da je med prirodan jeste proces kristalizacije.
Prirodni med s vremenom kristalizira – što je potpuno prirodno i dokaz da nije hemijski obrađen. Cvjetni med, kao i onaj od uljane repice ili deteline, kristališu brže, dok bagremov med može ostati tečan i duže od godinu dana.
Kupcima se savjetuje da čitaju etikete i izbjegavaju proizvode s oznakom „mješavina meda iz EU i van EU“. Takvi proizvodi često prolaze kroz procese zagrijavanja i filtracije, što umanjuje njihovu hranjivu vrijednost.
Kristalizacija nije znak pokvarenosti, već prirodan proces koji pokazuje da je med pravi i netretiran. Ako želite da ga ponovo vratite u tečno stanje, dovoljno je da teglu stavite u mlaku vodenu kupku i lagano promiješate. Voda nikako ne smije biti vrela, jer bi uništila dragocjene enzime, minerale i vitamine.
Pored pravilnog čuvanja, važno je i kako se med koristi. Stručnjaci preporučuju da se uvijek koristi čista, suha kašika kako bi se spriječilo unošenje vlage i bakterija u teglu. Na taj način med zadržava svježinu i čistoću tokom cijele godine.
Med nije samo zaslađivač – on je prirodni konzervans i lijek. Zahvaljujući svom sastavu, sprječava razvoj mikroorganizama i čuva svježinu drugih namirnica. Upravo zato se i danas koristi u mnogim tradicionalnim receptima, kao dodatak čajevima, napicima ili prirodnim lijekovima.
Iza svake tegle meda krije se prava priča o prirodi i radu pčela. Na livadama i u šumama, pčele skupljaju nektar iz cvjetova i pretvaraju ga u med kroz složeni proces koji uključuje enzime, zrak i toplinu iz njihovih košnica. Svaka kap meda je rezultat stotina sati truda čitave pčelinje zajednice.
Vrsta meda zavisi od biljaka s kojih je nektar sakupljen – pa tako razlikujemo bagremov, lipov, kestenov, livadski i šumski med, svaki sa svojom bojom, aromom i ljekovitim svojstvima. Bagremov je svijetao i blag, dok je kestenov tamniji i jačeg ukusa, ali izuzetno bogat mineralima i idealan za jačanje imuniteta.
