Muzička scena u Srbiji ovih dana suočava se s velikim gubitkom. Iznenadna smrt Dragiše Vasilića Gileta, talentovanog gitariste i dugogodišnjeg saradnika Nikole Rokvića, ostavila je prazninu koju će biti teško ispuniti. Vijest se brzo proširila među kolegama, prijateljima i publikom, a tuga je zavladala svima koji su kroz godine pratili njegov rad i prepoznavali emociju u svakom tonu koji je svirao.
Za Nikolu Rokvića, Giletov odlazak nije samo profesionalni gubitak. To je rastanak s prijateljem, saborcem i čovjekom s kojim je dijelio mnogo više od bine. U kratkoj, ali snažnoj poruci oproštaja, Nikola je uspio sažeti godine zajedničkog rada, povjerenja i prijateljstva. Njegove riječi nisu bile patetične, ali su nosile težinu uspomena koje se ne mogu izbrisati. Upravo ta iskrenost dotakla je mnoge i pokazala koliko su njihove veze bile duboke.
Gile nije bio samo gitarista u pratećem bendu. Bio je jedan od onih muzičara koji se rijetko ističu u prvi plan, ali bez kojih muzika gubi dušu. Njegova gitara davala je pjesmama toplinu, sigurnost i emociju koja se osjećala i u tišini između dva tona. Na koncertima je znao podići publiku jednim rifom, a na probama unositi vedrinu i smirenost.
Njihova saradnja trajala je godinama i izrasla je u prijateljstvo koje je prevazilazilo profesionalne okvire. Na sceni su djelovali kao jedno, a van nje kao ljudi koji se razumiju bez mnogo riječi. Zajedno su prošli bezbroj nastupa, putovanja i trenutaka koji se ne pamte po velikim naslovima, već po iskrenim emocijama Njegova snaga nije bila u glasnosti, već u postojanosti i posvećenosti muzici.
Nakon vijesti o njegovoj smrti, društvene mreže su se ispunile porukama tuge i sjećanja. Ljudi su dijelili snimke s koncerata, fotografije iz bekstejdža i kratke zapise o susretima koji su im ostali urezani u pamćenje. Mnogi su istakli da je Gile bio jedan od onih muzičara koji ne traže aplauz, ali ga uvijek zaslužuju. Publika ga je voljela upravo zbog te nenametljive prisutnosti.
Njegovi solo dijelovi, iako često suptilni, ostajali su zapamćeni. Nije svirao da bi se dokazao, već da bi pjesma bila potpuna. Upravo u tome leži veličina pravih muzičara – oni koji znaju kada da budu u prvom planu, a kada da se povuku i puste emociju da govori.
Brojne kolege oprostile su se od njega riječima poštovanja, naglašavajući da će njegov doprinos muzici ostati trajno upisan u domaću scenu. Iako je njegova gitara utihnula, trag koji je ostavio ne može nestati. Ostao je u pjesmama, u sjećanjima i u ljudima koji su s njim dijelili binu.
Oproštaj Nikole Rokvića posebno je podsjetio javnost koliko su veze među umjetnicima snažne. Muzika nije samo posao – ona je zajednički jezik, prostor povjerenja i emocija. Kada se ljudi povežu kroz muziku, nastaje nešto što nadilazi vrijeme i fizičku prisutnost. Upravo takav odnos imali su Nikola i Gile.
Njegov odlazak otvorio je i jedno tiho pitanje koje se rijetko izgovara – koliko često zaboravljamo ljude iza reflektora. Iza svakog glasa i svake pjesme stoje muzičari koji svojim talentom grade nečiji san. Gile je bio jedan od njih, čovjek koji je bez velike buke ostavio dubok trag.
Danas, dok se kolege i publika opraštaju, ostaje osjećaj zahvalnosti. Zahvalnosti za note koje je svirao, za energiju koju je dijelio i za ljudskost koju je unosio u svaki prostor. Njegovo ime će se možda rjeđe spominjati u naslovima, ali će zauvijek živjeti u melodijama koje je pomogao stvoriti.U tišini koja je ostala nakon njegovog odlaska, muzika i dalje govori. Govori o prijateljstvu, o zajedništvu i o ljudima koji su svojim talentom dotakli druge. Dragiša Vasilić Gile ostaje zapamćen ne po načinu na koji je otišao, već po svemu što je ostavio iza sebe.
