Ovo je priča o jednoj mladoj ženi i jednom trenutku koji je odredio sve što je došlo poslije. Ispričana je tiho, bez dramatike, jer ponekad su najteže sudbine one koje se ne viču, već se pamte. Ona govori o vremenu kada su riječi imale težinu presude, a tišina bila jedini oblik preživljavanja.
Tog jutra, mlada novinarka imala je tek dvadeset i dvije godine. Imala je posao koji je voljela, tek započetu karijeru i osjećaj da je budućnost pred njom. Nije mogla ni slutiti da će jedan običan razgovor među kolegama postati granica između slobode i zatočeništva. U društvu u kojem su se autoriteti poštovali bez pitanja, svako odstupanje od dozvoljenog okvira smatralo se prijetnjom.
Šala, ispričana bez zle namjere, postala je dokaz krivice. Nije bilo važno kako je izgovorena ni u kakvom tonu – sistem nije pravio razliku. U tom trenutku prestala je biti mlada žena s budućnošću i postala je sumnjiva osoba. Još te iste večeri, ljudi u službenim kaputima pokucali su na njena vrata.
Optužba nije bila samo u izgovorenoj rečenici, već i u tome što nije prijavila onoga od koga ju je čula. U tom poretku nije postojalo „nisam znala“ niti „nisam mislila“. Svaka riječ imala je svoju cijenu, a svaka šutnja mogla se tumačiti kao saučesništvo.
Uslijedio je niz pritvaranja i premještanja koji danas zvuče nestvarno. Jedno mjesto zatočenja smjenjivalo je drugo, a svako je bilo teže od prethodnog. Za jednu izgovorenu šalu, prošla je kroz više kaznionica nego što bi mnogi mogli zamisliti. Sve što se od nje tražilo bilo je da prizna krivicu i promijeni svoje mišljenje. Ona to nikada nije učinila.
Njena životna priča bila je teška i prije toga. Kao djevojčica, preživjela je ratne strahote, hapšenja i prisilni rad daleko od kuće. Umjesto da joj mir donese olakšanje, nova država joj je donijela novi oblik progona. Sudbina joj nije dala priliku da zaboravi, već ju je prisilila da stalno iznova dokazuje vlastitu izdržljivost.
Posebno bolno poglavlje ove priče jeste činjenica da u tim logorima nisu stradavali samo muškarci. Žene su bile izložene istim, a često i gorim oblicima poniženja. Njihova patnja godinama je ostajala skrivena, gurnuta pod tepih kolektivne šutnje. Mnoge se nikada nisu vratile istim životima, a neke se nisu vratile uopće.
O tome se dugo nije govorilo. Tišina je bila pravilo, a sjećanje opasno. Tek mnogo godina kasnije, kada se svijet oko nje promijenio, skupila je snagu da svoju priču zapiše. Ironično, knjigu je nazvala po simbolu koji joj je uništio mladost. Riječi koje su je nekada odvele u zatočeništvo, kasnije su postale njen način da ostavi trag istine.
U svojim zapisima opisivala je glad, žeđ i svakodnevno poniženje. Jedna misao posebno se izdvojila i ostala upamćena: „Samo onaj ko je bio žedan zna pravu vrijednost vode.“ Okružene morem, žene su umirale od žeđi, dok je sunce neumoljivo pržilo kamen. Mladi životi su se u kratkom vremenu lomili, a djevojke su prerano starile.
Psihološke torture bile su jednako razorne kao i fizičke. Zatvorenicama su saopštavane vijesti da su ih porodice odbacile, da nemaju kome da se vrate. Cilj nije bio samo slomiti tijelo, već izbrisati identitet. Kada čovjek povjeruje da je sam na svijetu, borba postaje teža.Nakon izlaska, kazna nije prestala. Njeno ime izbrisano je iz profesionalnih krugova, kao da nikada nije postojala. Takva tiha kazna pratila je mnoge, ali rijetki su imali snage da kasnije o tome govore. Život se nastavljao, ali s pečatom koji se nije mogao izbrisati.
Tek decenijama kasnije, njena sudbina ponovo je počela izlaziti na površinu. Ljudi su počeli dijeliti njenu priču, podsjećati na vrijeme u kojem je granica između krivice i lojalnosti bila opasno tanka. Njeno iskustvo postalo je svjedočanstvo jedne epohe u kojoj je jedna rečenica mogla uništiti cijeli život.Ovo nije samo priča o jednom sistemu ili jednom logoru. Ovo je priča o cijeni slobodne riječi i dugim sjenama nepravde. Ona je do kraja života nosila teret onoga što je preživjela, ali je istovremeno postala glas onih koje niko nikada nije pitao šta su prošle.
