- Težak dan je osvanuo za sve one koji su voljeli glas koji je obilježio generacije. Legendarni muzičar ispraćen je danas u Sarajevu, a njegovi najbliži i brojni obožavatelji okupili su se da mu odaju posljednji pozdrav i zahvale za sve što je ostavio iza sebe.
Na gradskom groblju Bare vladao je muk i nevjerica. Sarajevo je izgubilo simbol emocije, pjesme i poštenja – čovjeka čiji su stihovi godinama pratili živote običnih ljudi. Njegov dugogodišnji prijatelj i vozač Vlado, koji je s njim proveo više od dvije decenije, podijelio je bolna sjećanja na posljednje dane pjevačevog života, otkrivajući koliko je borba bila teška, ali i koliko je u svemu tome ostao dostojanstven i posvećen svom narodu.
Vlado se prisjetio kako je muzičar posljednji mjesec proveo uz porodicu na moru, pokušavajući da uhvati mir i snagu. „Bio je sa porodicom skoro mjesec dana, ali se već tada osjetilo da nešto nije u redu,“ ispričao je on za domaće medije. Kada je došao po njih da ih vrati kući, atmosfera je, kaže, bila teška i turobna, bez one prepoznatljive vedrine koja je uvijek pratila njihov povratak sa putovanja.
„Obično stanemo negdje na pola puta, popijemo kafu, pojedemo nešto, nasmijemo se. Ovog puta niko nije ni pričao, ni jeo, ni pio. Osjetilo se da nešto nije dobro u zraku,“ kazao je Vlado, prisjećajući se tišine koja je te večeri prekrivala vozilo. Dodao je da su se svi osjećali čudno, ali da niko nije mogao ni naslutiti koliko će situacija brzo postati ozbiljna.
Po povratku u Sarajevo, pjevač nije mirovao. Samo nekoliko dana kasnije održao je svoj posljednji koncert, i to u Banjaluci, pred više od 15.000 ljudi. Taj nastup, kako je Vlado otkrio, bio je pravi dokaz njegove profesionalnosti i ljubavi prema publici.
„Dan prije koncerta smo bili u bolnici. Primio je infuziju da se malo oporavi, jer se osjećao iscrpljeno.
Ta rečenica postala je simbol njegove veličine. Iako bolestan, iscrpljen i vidno slab, on je izašao na scenu i dao posljednji komad sebe onima koji su ga voljeli. Bio je to koncert koji će mnogi pamtiti ne samo po pjesmi, nego po emociji i snazi duha. Publika nije ni slutila da gleda njegov posljednji nastup.
Vlado je kroz suze priznao da je znao da situacija nije dobra, ali da je poštovao njegovu odluku. „To je bio čovjek koji nije znao reći ne publici. Uvijek je davao više nego što je imao.“ Njegove riječi odražavaju duboko poštovanje i prijateljstvo koje se gradilo godinama – odnos koji je prerastao u pravo bratstvo.
Posebno potresan dio njegove priče odnosi se na muzičarevu suprugu, koja se i sama bori s teškom bolešću. „Njegova supruga je bila u strašno lošem stanju. Primala je terapije i borila se, a u svemu tome desila se tragedija,“ rekao je Vlado. Dodao je da su oboje u isto vrijeme bili na liječenju, čak u susjednim sobama na odjeljenju onkologije. „To niko ne pamti. On u jednoj sobi, ona u drugoj – oboje boreći se, a opet brinući jedno o drugom. To je bila ljubav o kakvoj se knjige pišu,“ rekao je potreseno.
Njihova priča zaista zvuči kao filmski scenario – dvoje ljudi koji su prošli zajedno sve, od siromaštva do slave, i ostali jedno uz drugo do posljednjeg dana. Njihova veza bila je oličenje odanosti, tihe podrške i međusobnog poštovanja. Halid je, prema riječima svog prijatelja, uvijek mislio na nju, čak i kada je njemu samom bilo najteže. „Nikada nije pitao kad ćemo doći ili gdje idemo. Samo bi nas poljubila i poželjela sreću,“ prisjetio se Vlado.Danas, dok se Sarajevo oprašta od svog velikana, ostaje osjećaj praznine, ali i ponosa. Njegove pjesme će živjeti vječno, a njegova ljudskost i toplina ostat će duboko urezane u srcima onih koji su ga poznavali.
