- Josip Pejaković bio je jedan od onih rijetkih umjetnika koji su svojom iskrenošću i snagom riječi duboko obilježili kulturnu scenu naše regije. Njegov odlazak ostavio je prazninu koju će teško iko moći popuniti.
U noći kada nas je zauvijek napustio, prestao je zvučati jedan od najautentičnijih glasova Bosne i Hercegovine – Josip Pejaković. Njegova smrt u 78. godini života nije samo kraj jednog ljudskog puta, već kraj jedne ere u bosanskohercegovačkoj umjetnosti i društvenom angažmanu.
Na stotinama poruka i oproštaja jasno se mogla osjetiti veličina ovog čovjeka. Josip Pejaković nije bio samo glumac – bio je institucija, glas savjesti i istinski narodski tribun čije su riječi oblikovale svijest generacija. Među prvim javnim odajama počasti bili su poznati kulturni radnici Nihad Kreševljaković i Lana Zablocki, koji su istakli njegovu ulogu kao nepokolebljivog svjedoka vremena.
Rođen je 1948. godine u Travniku, a svoje prve korake u umjetnosti napravio je u Sarajevu, gdje je diplomirao na Dramskom studiju. Od samog početka bilo je jasno da Josip nije običan glumac. Njegova energija i stav bili su snaga koja nije pristajala na kompromise. Prve značajnije uloge u predstavama „Tri sestre“ i „Koncert u jajetu“ najavile su karijeru koja će ostaviti neizbrisiv trag.
U Narodnom pozorištu Sarajevo ostvario je više od 50 premijernih uloga, ali za njega gluma nikada nije bila samo posao ili zabava – bila je to istina, stav i često – protest. Uloga je za njega bila više od lika na sceni; bila je glas naroda i ogledalo društva.
Njegov doprinos nije ostao samo na pozorišnim daskama. U filmskoj umjetnosti zabilježio je zapažene uloge u naslovima kao što su „Ljudski faktor“ i „Kuća pored puta“. Ipak, ono što ga je izuzetno izdvajalo bilo je njegovo pisanje. Bio je autor snažnih monodrama, eseja i scenarija koji su emocionalno i intelektualno pogađali suštinu društva.
Njegove poznate drame „Oj živote“ i „On meni nema Bosne“ ostaju trajni manifesti njegovog dubokog angažmana u borbi za identitet i istinu. Josip je kroz svoje riječi oblikovao emociju i pretvarao je u moćnu poruku za generacije.
Iako je život bio nemilosrdan prema njegovom zdravlju, Josip se nije predavao. Pretrpio je čak 17 operacija, ali se uvijek vraćao umjetnosti, ne zbog slave, već jer je vjerovao da je ona obaveza prema ljudima. U jednoj izjavi iz 2019. godine rekao je da se osjećao „otpisano“, što govori o njegovoj ljudskoj borbi i unutrašnjim porivima koji su ga nosili naprijed.
U maju 2022. godine objavio je posljednju knjigu „Sevdalinka“, kojom je želio sačuvati duhovni identitet Bosne i Hercegovine. Zajedno sa muzičarem Rambom Amadeusom zalaže se za uvrštavanje sevdalinke na UNESCO-vu listu nematerijalne baštine, čime je još jednom pokazao koliko mu je umjetnost bila važna kao sredstvo očuvanja kulture i istine.
Tokom svog života, Josip Pejaković dobio je brojne nagrade, među kojima su Šestoaprilksa nagrada Grada Sarajeva i ZAVNOBiH-ova nagrada za životno djelo. Ipak, najvažnije priznanje za njega bile su riječi i poštovanje publike. Ljudi su ga voljeli jer ih nije lagao – govorio je ono što su mnogi osjećali, ali se nisu usudili izreći.
Njegova smrt predstavlja veliki gubitak za kulturu i društvo. U vremenu kada se istina često prešućuje, on je do posljednjeg daha ostao vjeran svojim principima. Njegov odlazak nije samo kraj jednog glasa, već odlazak savjesti i intelektualne snage koja je često govorila kad su drugi ćutali.
U jednom od svojih eseja, Josip je zapisao da umjetnost mora biti iskrena da bi zaista bila potrebna – i bio je u pravu. Svaka njegova riječ, svaka scena koju je igrao, bila je iskrena, neumorna i neukaljana kompromisima.
Danas, dok su svjetla pozornice na trenutak prigušena, ostaje njegova bogata ostavština kroz likove koje je oživio, riječi koje je napisao i misli koje je podijelio. Josip Pejaković pripada vječnosti, a njegova poruka nama je jasna: budite iskreni, budite hrabri, budite svoji.
