- Ponekad se u svijetu umjetnosti pojave ljudi koji ne traže reflektore, ali ih život sam namjesti u kadar. Ovo je priča o jednom takvom čovjeku, skromnom glumcu koji je svoj trag ostavio mnogo dublje nego što je ikada mogao zamisliti.
U današnjoj priči donosimo prošireni prikaz životnog puta jednog glumca čije se lice pamti, čiji glas odzvanja u sjećanjima, a čiji nadimak živi duže nego ijedna od uloga koje je igrao. Riječ je o umjetniku koji nije stigao do velikih postolja, ali je zato osvojio ono što se ne kupuje – autentičnost i srce publike.
Njegov životni put počeo je sedamdesetih godina, u vremenu kada je filmska industrija još imala poseban ritam, miris i dušu. Svojim prvim ulogama počeo je da gradi temelj prepoznatljivosti, ali nikada nije tražio da bude zvijezda. Bio je od onih glumaca koji preuzmu kratku scenu i pretvore je u trenutak koji se prepričava godinama.
Nadimak koji ga je obilježio do kraja karijere nastao je sasvim slučajno. Jedna scena, jedan lik, jedna dosjetka – i publika ga je zapamtila na način koji niko nije mogao predvidjeti. Još godinama poslije ljudi su mu prilazili na ulici, oslovljavali ga po tom nadimku, raspitivali se o sceni koja ga je obilježila, kao da je sve što je odglumio postalo dio stvarnosti.
Kroz decenije rada prošao je brojne projekte koji su ostali generacijski podsjetnik na vrijeme kada se film pravio s više pažnje, kada su likovi imali dušu, a glumci šansu da u njih unesu vlastitu emociju. Njegov put se, međutim, nikada nije pretvorio u veliku karijeru. Bilo je to više putovanje umjetnika koji voli svoj posao, ali se u vremenu promjena nije snašao.
Danas živi mirnije, povučenije. Filmski svijet koji je nekada poznavao polako je nestao, zamijenjen bržim, modernijim stilom koji mu više ne pripada. Kako sam kaže, od glume više ne može da živi – vremena su drugačija, produkcija je drugačija, a i uloge koje su mu nekada pripadale sada odlaze onima koji tek ulaze u svijet glume.
Zato se okrenuo jednoj drugačijoj umjetnosti koja mu daje mir i prostor za lični izraz – slikarstvu. U toj tišini pronalazi sebe. To je njegov novi ventil, bijeg i terapija. Danas sebe opisuje kao umjetnika koji živi “od danas do juče”, uz osmijeh koji govori više od riječi – nije mu lako, ali je naučio da prihvati život onakav kakav jeste.
Ipak, jedna odluka iz mladosti prati ga kao sjenka. U vrijeme kada je imao priliku da upiše glumačku akademiju, izabrao je pogrešan put. Priznaje da je bio zaluđen svijetom koji nije imao veze s umjetnošću, svijetom u kojem se lako izgubiti. Jedan stariji kolega ga je tada pokušao nagovoriti da izabere pravi put, ali mladost je htjela nešto drugo.
Danas kaže da je to njegova najveća greška, jer akademija ne uči samo zanatu, već i karakteru. Uči kako da čovjek bude čovjek.Ipak, nikada nije izgubio sebe – ostao je autentičan, dosljedan i iskren, što mu nikada niko nije mogao oduzeti.
Rado se prisjeća saradnji s velikim imenima i vremena kada se na snimanju radilo s posebnom energijom. Posebno pamti jednog reditelja koji mu je dao slobodu da razvija lik, što je za mladog glumca tada bilo ogromno ohrabrenje. Jedna scena, jedan kadar, ali dovoljno da mu se otvore vrata svijeta u kojem se osjećao živim.
Danas, kada pogleda staru fotografiju ili sretne nekoga iz tog vremena, misli mu odmah odlutaju u dane koji su možda bili skromniji, ali svakako iskreniji i umjetnički snažniji. Svijet je bio drugačiji, ljudi su bili drugačiji, a i gluma je imala neku posebnu težinu.
Uprkos skromnoj karijeri, on je ostao lice koje publika pamti, glas koji se dugo čuje, i ime koje živi u narodnom pamćenju.Ponekad je dovoljno samo da prođe ulicom da bi se pokrenulo sjećanje na film, scenu, repliku. A to je znak da je ostavio više nego dovoljno – bez velike slave, ali s velikim srcem.
