Riječ je o povećanju penzija koje, na papiru, izgleda skromno, ali u stvarnosti otvara ozbiljnu raspravu o tome kako danas izgleda starost i koliko je sistem sposoban da odgovori na potrebe onih koji su cijeli život radili. Ovakve odluke nisu samo ekonomsko pitanje, već i ogledalo društvene brige prema starijoj populaciji.
Povećanje koje iznosi tek nekoliko procenata u praksi znači mali dodatak mjesečnim primanjima. Za neke je to simboličan znak pažnje, dok je za druge razočaravajući podsjetnik da se problemi gomilaju brže nego rješenja. Iako iznos ne djeluje značajno, za one koji žive na granici egzistencije on može odlučivati između osnovnih potreba i odricanja. Upravo zbog toga ova mjera ima dalekosežniji psihološki nego finansijski efekat.
Poseban izazov predstavlja struktura samih korisnika penzija. Veliki dio njih prima najniža moguća primanja, a među njima su i oni koji su radni vijek proveli u različitim sredinama ili van mjesta u kojem danas žive. Migracije radne snage tokom decenija ostavile su dubok trag na penzioni sistem, jer su doprinosi uplaćivani prema različitim pravilima. Razlike u zakonima i uslovima rada dovele su do velikih nejednakosti u visini penzija.
Sistem minimalnih penzija postoji kako bi se osigurao barem osnovni nivo sigurnosti, ali on često nije povezan s realnim troškovima života. Iznos koji se računa po godini radnog staža jasno pokazuje koliko je dug i stabilan rad bio presudan faktor. Neredovne uplate doprinosa, periodi nezaposlenosti i ekonomske krize ostavili su hiljade ljudi s primanjima koja ne odražavaju njihov stvarni trud.
Najugroženije grupe dolaze iz sektora u kojima je rad često bio težak, a prava slabo zaštićena. Ljudi koji su radili na zemlji ili u zanatskim poslovima nerijetko danas primaju minimalne iznose. Statistike pokazuju da rizik od siromaštva među starijima raste, a to se posebno osjeti u manjim sredinama. U ruralnim područjima, gdje su resursi ograničeni, stariji se često suočavaju s izborom između hrane i lijekova.
Dodatno zabrinjava podatak da sve veći broj novih penzionera odmah ulazi u kategoriju najnižih primanja. To znači da problem nije naslijeđen samo iz prošlosti, već se nastavlja i danas. Prosječna penzija novih korisnika često nije dovoljna za pokrivanje osnovnih troškova stanovanja, prehrane i zdravstvene zaštite. Dostojanstven život u starosti postaje privilegija, a ne pravo.
Stručnjaci već duže vrijeme upozoravaju da ovakva povećanja ne mogu biti trajno rješenje. Rast cijena hrane, energenata i zdravstvenih usluga stalno povećava pritisak na kućne budžete penzionera. Mali mjesečni dodatak može pomoći da se preživi, ali ne može riješiti suštinski problem. Zbog toga se sve češće govori o nužnosti dubinskih reformi.
Te reforme ne bi trebale biti usmjerene samo na iznose penzija, već i na cijeli radni vijek budućih generacija. Bolji uslovi rada, sigurnije uplate doprinosa i veća zaštita marginalizovanih grupa ključni su koraci. Bez promjena u osnovi sistema, svako novo povećanje ostaje samo privremena mjera.
Jedan od često zanemarenih aspekata jeste informisanost građana. Mnogi ljudi tek pred penzionisanje shvate koliko malo znaju o svojim pravima. Edukacija i savjetovanje mogu pomoći budućim penzionerima da donesu bolje odluke na vrijeme. Znanje o sistemu može biti jednako važno kao i visina primanja.
U tom procesu važnu ulogu mogu imati i društvene organizacije koje rade sa starijom populacijom. Kroz radionice, savjetovanja i javne razgovore moguće je smanjiti osjećaj nesigurnosti i straha. Kada ljudi razumiju sistem, lakše se bore za svoja prava i traže promjene.
