Luk koristimo gotovo svakog dana, često i ne razmišljajući o tome kako ga čuvamo. Ipak, nepravilno skladišten može postati problem za zdravlje.
Ova namirnica je jedan od temelja domaće kuhinje i nezaobilazan dodatak brojnim jelima. Njegov prepoznatljiv miris i snažan okus daju poseban karakter supama, varivima, umacima i pečenjima. Iako je poznat po dugotrajnosti i otpornosti, luk ipak nije neuništiv i može se pokvariti ako se ne čuva pravilno. Upravo zato je važno znati kako prepoznati prve znakove propadanja i na vrijeme reagovati.
Jedan od najočitijih pokazatelja da s lukom nešto nije u redu jeste promjena teksture. Svjež luk treba biti čvrst, suh i kompaktan pod prstima. Ako postane mekan, gnjecav ili spužvast, to je jasan znak da je proces truljenja već započeo. Mekana struktura gotovo uvijek znači da je unutrašnjost zahvaćena kvarenjem i da takvu glavicu treba odmah ukloniti iz kuhinje.
Osim promjene teksture, miris je još jedan pouzdan indikator. Dok svjež luk ima oštar, ali karakterističan miris, pokvareni luk širi neugodan, truležan zadah koji je teško ignorisati. Taj miris je upozorenje da su se u namirnici razvile bakterije i da konzumacija može predstavljati rizik po zdravlje.
Pojava plijesni je posebno alarmantan znak. Bijele, zelene ili tamne naslage na površini ukazuju na kontaminaciju. Plijesan se ne zadržava samo na vidljivom dijelu, već se može proširiti i unutar same glavice, čineći je potpuno neupotrebljivom. U takvim slučajevima nema prostora za uklanjanje samo zahvaćenog dijela – cijeli luk treba baciti kako bi se spriječilo širenje spora na druge namirnice.
Promjena boje također može signalizirati problem. Smeđe, crne ili tamne mrlje na unutrašnjim slojevima znače da je započelo truljenje. Iako ponekad manja oštećenja mogu biti bezopasna, svaka izraženija promjena boje treba biti razlog za oprez. Kada postoji i najmanja sumnja u svježinu, sigurnije je odustati od upotrebe nego riskirati zdravstvene tegobe.
Kako bi se izbjegle ovakve situacije, ključno je pravilno skladištenje. Luk najbolje uspijeva u suhim, prozračnim i tamnim prostorijama. Idealna mjesta su smočnice ili podrumi, gdje nema direktne svjetlosti i viška vlage. Vlažna okolina ubrzava proces kvarenja i podstiče razvoj plijesni.
Vrlo je važno izbjegavati plastične vrećice prilikom čuvanja. Plastika zadržava vlagu i onemogućava cirkulaciju zraka, što stvara idealne uslove za propadanje. Mnogo bolji izbor su mrežaste ili papirne vrećice koje omogućavaju protok zraka i produžavaju svježinu.
Još jedna česta greška jeste skladištenje luka u blizini krompira. Iako se često drže zajedno, to nije dobra praksa. Krompir oslobađa vlagu i prirodne plinove koji ubrzavaju kvarenje luka. Odvajanje ove dvije namirnice može značajno produžiti njihov rok trajanja.
Pitanje klijanja često izaziva nedoumicu. Kada luk počne puštati zelene izdanke, mnogi ga automatski bacaju. Međutim, proklijali luk nije nužno opasan za konzumaciju. Klijanje je prirodan proces i ne znači da je namirnica pokvarena, ali može uticati na okus, čineći ga blago gorčim. Ako vam ta promjena ne smeta, takav luk se i dalje može koristiti u pripremi jela.
Zanimljivo je da se proklijali luk može i zasaditi. Postavljanjem u zemlju ili posudu s vodom, iz njega mogu izrasti svježi zeleni izdanci koji su odličan dodatak salatama ili kao dekoracija jelima. Na taj način, umjesto bacanja, moguće je produžiti njegovu upotrebu.
Sve ove smjernice imaju jednostavan cilj – očuvati sigurnost hrane i spriječiti moguće zdravstvene probleme. Konzumacija pokvarenog luka može izazvati probavne smetnje, mučninu ili trovanje hranom, posebno kod osjetljivijih osoba. Zato je važno redovno pregledati zalihe i ukloniti svaku glavicu koja pokazuje znakove propadanja. Držanjem na suhom, tamnom i prozračnom mjestu, uz izbjegavanje vlage i neadekvatnih ambalaža, moguće je značajno produžiti njegov vijek trajanja.
