Ovo je priča koja podsjeća koliko su sudbina i život nepredvidivi. Sudbina jedne žene iz male ruske oblasti pokazuje da ponekad bol, gubitak i kajanje mogu potrajati cijeli život, ali i da ljubav, ma koliko kasno stigla, ipak ima snagu da izliječi stare rane.Priča o Larisi i njenoj izgubljenoj kćerki jedinstven je primjer kako sudbine razdvojene u najtežim okolnostima mogu ponovo pronaći svoj put – čak i nakon gotovo šest decenija.
Larisa je odrasla u siromašnoj, ali velikoj porodici iz Kemerovske oblasti. Nije imala ni pola godine kada je izgubila majku, a njen otac ostao je sam s petoro djece. Ubrzo je u kuću dovela novu suprugu, ženu stroge naravi, koja je pokušala preuzeti brigu o djeci.Larisa je odrastala bez majčinske topline, u domu u kojem su red i disciplina zamijenili ljubav i nježnost. Kada je odrasla, kao i mnogi mladi u to vrijeme, otišla je u Krasnojarsk – grad koji je obećavao bolju budućnost. Nije uspjela upisati fakultet, pa je počela raditi u pošti i upisala jednogodišnji kurs za odgajatelje.
U tom periodu upoznala je mladog i šarmantnog muškarca. Njihova veza je bila kratka, ali kobna. Nije znala da je on oženjen. Kada je ostala trudna, bilo je prekasno da se bilo šta promijeni.Larisa je odlučila zadržati dijete i sama se izboriti s posljedicama svojih odluka. Bila je tek dvadesetogodišnjakinja, uplašena, ali odlučna da svojoj kćerki pruži život.
Kćerku, koju je nazvala Olja, rodila je u teškim okolnostima. Nije imala dokumente, niti podršku porodice. Sve je radila sama – prala pelene, nosila bebu u šetnje, planirala izvaditi rodni list i upisati djevojčicu u jaslice.Sve se promijenilo onog dana kada je u posjet došla maćeha. Larisa se uplašila kako će objasniti prisustvo djeteta. Njena braća, koja su bila s maćehom, iskoristila su taj trenutak slabosti.
Pod pritiskom porodice, u suzama i konfuziji, Larisa je pristala da se odrekne svog djeteta. Umotala je bebu u deku i žuti šal, stavila ceduljicu s imenom i povjerovala da će je neko pronaći i brinuti se o njoj.
Njena braća odnijela su dijete do željezničke stanice i ostavila ga u hodniku. Kada su se vratili bez bebe, Larisa je osjećala neopisivu prazninu. Susjedi su počeli postavljati pitanja, a ona je lagala da je dijete kod rodbine. Međutim, u srcu ju je progonila misao da je napravila najveću grešku svog života.
Larisa je nastavila sa životom, ali s tugom koja je trajala desetljećima. Udala se, rodila još jedno dijete, radila u vrtiću, napredovala do pozicije direktorice. Ipak, nikada nije zaboravila bebu koju je morala ostaviti.
Sudbina je u međuvremenu odvela djevojčicu na drugi kraj zemlje. Te večeri, kada je ostavljena, pronašla ju je dežurna žena – Valentina Belozerova. Imala je gotovo 40 godina, a danas, u poznim godinama, još se sjeća trenutka kada je ugledala svežanj na stepenicama.
“Dodirnula sam platno i osjetila toplo dječje lice. Nisam znala koliko je dugo tu ležala, ali bila je tiha, mirna. Znala sam da moram odmah pomoći,” prisjetila se starica.Djevojčicu su odveli u sirotište, a ubrzo ju je posvojio bračni par koji nije mogao imati djece. Dali su joj novo ime – Marina.
Marina je imala sreću. Njenim posvojiteljima bila je centar svijeta. Odgajali su je s ljubavlju, ulagali u njeno obrazovanje i podsticali njene talente. Bila je voljena, sretna i uspješna – postala je profesorica i posvetila život obrazovanju, baš kao i njena biološka majka, a da to nije ni znala.
Ipak, još kao dijete, saznala je da je usvojena. Susjedi su joj to rekli, a roditelji nisu negirali. Samo su ponavljali da je vole kao svoju, i da ništa drugo nije važno. Marina je tu priču prihvatila i dugo nije tražila svoje biološke korijene.
Tek mnogo godina kasnije, nakon smrti svojih posvojitelja, odlučila je saznati istinu. Pronašla je priču na internetu o napuštenoj bebi iz 1966. godine i osjetila da je to ona.
Ubrzo je stupila u kontakt s ljudima koji su pokrenuli potragu i pronašla svoju majku. Larisa je tada imala 78 godina. Susret je bio kratak, ali dirljiv. “Plakale smo u zagrljaju. Nisam osjetila zamjeranje, samo tugu i olakšanje,” rekla je Marina.
Danas su u redovnom kontaktu. Marina svoju biološku majku oslovljava s poštovanjem, imenom i patronimom, i ne gaji ljutnju. Naprotiv, zahvalna je što je majka odlučila da je rodi, vjerujući da ju je sudbina ipak odvela u život pun ljubavi.Ova priča o gubitku i ponovnom pronalasku dirnula je mnoge u cijeloj regiji. Pokazuje da ljubav majke i djeteta nikada ne nestaje, bez obzira na godine i udaljenost.
