- Neke porodice pamte se po tradiciji, druge po uspjesima, a ima i onih koje ostanu upamćene zbog nečeg sasvim neočekivanog. Upravo je takva jedna porodica iz Gradiške, čija su imena sinova postala legenda, simbol ironije, ali i podsjetnik da se život ponekad najbolje razumije kroz humor i hrabrost da budeš drugačiji.
Priča o trojici braće iz doma Misimovića godinama kruži Bosnom i Hercegovinom, izazivajući i smijeh i čuđenje. Njihova imena nose težinu istorije i duh vremena koje je znalo biti podijeljeno, ali i dovoljno hrabro da se šali s onim što drugi smatraju ozbiljnim. Sve je počelo s ocem Vitomirom, čovjekom snažnih uvjerenja, koji se nakon godina provedenih u inostranstvu vratio u rodni kraj odlučan da živi po svojim pravilima.
Otac koji je volio da ide protiv struje
Vitomir je bio povratnik iz dalekih krajeva, poznat po oštrom jeziku i navici da ne slijedi nikoga slijepo. Njegova odluka da svojoj djeci da imena koja predstavljaju različite istorijske simbole bila je više izraz prkosa nego poštovanja. Starijeg sina nazvao je po osnivaču jedne poznate dinastije, drugom je dao ime koje je izazivalo najviše komentara, dok je najmlađeg nazvao po vojvodi čije ime i danas izaziva rasprave.
Za mnoge je to bio šok – kako je moguće da tri imena, koja u istoriji stoje na suprotnim stranama, zajedno žive pod istim krovom? No, Vitomir je imao svoju logiku. „Želio sam da moja djeca nose imena koja će ih naučiti da poštuju različitost,“ znao je reći. Na taj način u jednom domu spojio je simbole koji su nekada dijelili čitave narode.
Djetinjstvo puno anegdota i smijeha
Srednji sin, danas zreo čovjek s porodicom, svoje djetinjstvo pamti kao neprestanu igru između ozbiljnosti i šale. U školskim klupama njegovo ime izazivalo je smijeh, ali i znatiželju. Djeca bi ga zadirkivala, a nastavnici nisu znali kako reagovati – smijati se ili ga opomenuti.
Jedna od priča koju i danas prepričava desila se tokom časa istorije. Kada je nastavnik pitao „Ko zna ko je bio Tito?“, on se javio, a s njim i brat. „Mi smo rekli – Tito je naš tata,“ prisjeća se uz smijeh. Cijela učionica se nasmijala, a nastavnik je ostao bez riječi.
Njegovo ime ga je pratilo kroz život kao svojevrsna anegdota. U početku mu je bilo neugodno zbog pogleda koje bi ljudi bacali, ali s godinama je naučio da se ponosi onim što jeste. Često bi znao reći da nije on birao ime, ali jeste način na koji će ga nositi.
Kad ime postane životna prednost
Iako se u mladosti znao osjećati čudno zbog svog imena, sudbina mu je donijela i brojne zabavne situacije. Tokom policijskih kontrola, službenici bi, čim bi pročitali njegovo ime, zastali i nasmijali se. Jedan mu je čak rekao da bi bilo „istorijski neprikladno“ da mu napiše kaznu, pa ga pustio da ide bez problema.
Takvi trenuci pokazali su mu da ime, koliko god neobično bilo, može biti izvor vedrine. Ipak, nije uvijek sve išlo glatko. Kada je došao trenutak da krsti svoje dijete, sveštenik je odbio obred dok se on „ne odrekne“ svog imena. Nakon dužeg razgovora, kompromis je pronađen – u crkvenim knjigama upisan je pod drugim imenom, ali je zadržao ono koje mu je otac dao.
Život jednostavnog čovjeka s neobičnom pričom
Danas živi u malom mjestu, radi kao varioc i gradi kuću sa suprugom i djecom. Njegova supruga se, kako kaže, nije uplašila kada je čula njegovo ime – naprotiv, nasmijala se i rekla da je „sudbina vjerovatno htjela da Zora bude uz Tita“. Za njega, ime više nije teret, nego uspomena na oca i na vrijeme u kojem se ljudi još znali smijati i prkositi pravilima.
S vremenom je shvatio da se život ne mjeri onim što piše u dokumentima, nego onim što čovjek nosi u sebi. Iako njegovo ime budi podeljena osjećanja, on na to gleda s distance. „Ljudi previše ozbiljno shvataju simbole. Ime je samo ime, a smisao mu daješ ti sam,“ kaže.
Porodica Misimović danas je postala sinonim za jednu neobičnu lekciju o životu: da se iz različitosti može roditi sklad. Njihova imena, koja su nekada izazivala podjele i rasprave, sada su dokaz da humor i tolerancija mogu premostiti čak i istorijske razlike.Mnogi se i dalje pitaju da li je Vitomirova odluka bila provokacija, šala ili poruka. Možda sve pomalo.
Najzanimljivije je što je upravo sin sa sredine, čovjek koji nosi ime najteže za nošenje, uspio pokazati koliko jednostavan i velik može biti duh običnog čovjeka. Njegov život dokazuje da identitet ne određuju istorija ni politika, već srce i karakter.
