U jednoj mirnoj ulici Gradiške, među kućama koje su vidjele razne generacije i vremena koja se brzo mijenjaju, živi priča koja i danas izaziva znatiželju, osmijehe, ali i nevjericu. Ljudi je prepričavaju kao nešto što se teško može smisliti, a još teže zaboraviti, jer u sebi nosi mješavinu istorije, ličnih uvjerenja i porodične upornosti koja je otišla korak dalje nego što bi većina očekivala.
Na prvi pogled, sve djeluje kao običan porodični život, ali ime jedne porodice zauvijek je ostalo zapamćeno u javnosti. Porodica Misimović iz Gradiške postala je poznata po neobičnom izboru imena za svoje sinove: Karađorđe, Tito i Draža. Ova tri imena, duboko ukorijenjena u istoriji bivše Jugoslavije, nose sa sobom snažne političke i emotivne konotacije, ali u ovoj priči ona nisu izabrana iz divljenja, nego iz – kako je otac kasnije objašnjavao – čistog ličnog inata i ironije.
Otac Vitomir, povratnik iz Australije i čovjek čvrstih stavova, imao je jasnu ideju da kroz imena svoje djece izrazi sopstveni pogled na istoriju i društvo. Njegova politička uvjerenja bila su naklonjena monarhiji i dinastiji Karađorđević, što objašnjava zašto su djeca dobila imena koja simbolizuju različite, često suprotstavljene strane istorijskih događaja. Kako je sam znao reći, ime „Tito“ nije dao iz poštovanja, već kao svojevrsnu porodičnu provokaciju i komentar na prošlost.
Posebno zanimljiv dio priče dolazi iz školskih dana jednog od braće. Kada je nastavnik postavio pitanje ko je bio Tito, dječak je iskreno i bez razmišljanja odgovorio: „Tito je moj tata!“. U učionici je nastao smijeh, a situacija je postala jedna od onih koje se godinama prepričavaju. Takvi momenti su Tita Misimovića pratili kroz cijelo djetinjstvo, često ga stavljajući u središte pažnje, ponekad pozitivne, a ponekad i zbunjene.
Rođen 1986. godine, samo nekoliko godina nakon smrti Josipa Broza Tita, Tito Misimović je odrastao noseći ime koje je izazivalo različite reakcije. Njegovo ime mu je u životu donosilo i prednosti i poteškoće. Bilo je situacija kada su mu ljudi izlazili u susret iz znatiželje ili simpatije, pa čak i slučajeva gdje je zbog neobičnog imena prolazio bez kazne. S druge strane, bilo je i onih koji su imali predrasude ili nelagodu zbog simbolike koju ime nosi.
U jednom periodu života, suočio se i s vjerskim formalnostima gdje je, kako bi riješio određene prepreke, u crkvenim knjigama bio upisan pod drugim imenom – Tomislav. Taj detalj pokazuje koliko ime ponekad može imati praktičan uticaj na svakodnevni život, daleko izvan simbolike i porodične priče.
Danas Tito živi mirnim životom u Glini, radi kao varioc i ima porodicu sa suprugom Zorom. Njegov život više nije u centru pažnje javnosti kao nekada, ali ime i dalje ostaje tema razgovora gdje god se pojavi. Sam na to gleda sa dozom humora i prihvatanja, bez težine koju bi mnogi možda očekivali.
Često se u društvu pojavi šala: „Zora se udala za Tita“, ali njegova supruga nikada nije imala problem s tim, što dodatno pokazuje koliko je ova priča postala dio njihove svakodnevice. Čak i planovi za posjetu Kumrovcu, simboličnom mjestu vezanom za istoriju, pokazuju da se sa svojom prošlošću nose bez opterećenja.
Priča porodice Misimović ostaje zanimljiv podsjetnik da imena nisu samo riječi na papiru. Ona mogu biti odraz stavova, ironije, porodične priče i društvenih odnosa, ali i teret koji se nosi kroz život. Na kraju, možda i nije presudno kako se neko zove, nego kako živi s tim imenom i šta od svog života napravi.
I upravo tu se otvara pitanje za svakoga ko čuje ovu priču: da li je izbor ovakvih imena bio hrabar, nepromišljen ili samo drugačiji način da se ispriča lična porodična istorija?
