U fokusu ovog teksta nalazi se penzioni sistem jedne velike evropske zemlje i pravilo koje na prvi pogled djeluje gotovo predobro da bi bilo istinito. Riječ je o činjenici da je za formalno pravo na starosnu penziju potrebno znatno manje godina staža nego što većina ljudi očekuje, ali stvarnost tog prava izgleda potpuno drugačije kada se sagleda do kraja.
Malo je onih koji znaju da se već nakon pet godina uplaćivanja doprinosa može steći zakonsko pravo na penziju. Ta informacija često zbuni nove radnike, ljude koji rade povremeno ili one koji planiraju kraći radni vijek u inostranstvu. Na papiru, ovo pravilo zvuči kao dokaz izuzetno uređenog i pravednog sistema, posebno kada se uporedi s drugim državama gdje su uslovi daleko stroži. Međutim, pravo i stvarni iznos penzije nisu isto.
Penzioni sistem ove zemlje već godinama je tema rasprava i zabrinutosti. Društvo se brzo mijenja – broj starijih ljudi raste, dok je mladih radnika sve manje. Sistem koji se oslanja na solidarnost između generacija dolazi pod sve veći pritisak, jer manji broj zaposlenih mora izdržavati sve veći broj penzionera. Upravo zbog toga sve češće se govori o prilagođavanju i reformama.U narednim godinama očekuje se masovan odlazak u penziju jedne brojne generacije koja je decenijama nosila tržište rada.
U tom kontekstu, pravilo o minimalnih pet godina staža često se pogrešno shvata. Ono znači da osoba ima pravo na penziju, ali ne znači da će taj iznos biti dovoljan za dostojanstven život. Prosječan radni vijek u ovoj zemlji traje više od četiri decenije kako bi se ostvarila penzija koja se smatra relativno sigurnom. Čak ni dugogodišnji rad danas ne garantuje potpunu finansijsku bezbrižnost.
Prosječni penzioni prihodi u posljednjim godinama kretali su se oko iznosa koji može pokriti osnovne potrebe samo u manjim sredinama. U većim gradovima, gdje su troškovi stanovanja i života znatno viši, taj novac često nije dovoljan. Zbog toga sve više starijih ljudi razmišlja o dodatnim izvorima prihoda ili privatnoj štednji.
Kada se govori o penziji ostvarnoj nakon samo pet godina rada, realnost postaje još jasnija. Sistem se zasniva na bodovima koji se prikupljaju tokom radnog vijeka. Ako neko u tom kratkom periodu prikupi minimalan broj bodova, mjesečni iznos penzije ostaje vrlo nizak. Formalno pravo postoji, ali praktična vrijednost tog iznosa je ograničena.
Bodovi se dodjeljuju prema visini zarade u odnosu na prosječnu platu. Oni s nižim primanjima skupljaju manje bodova, dok veće plate donose veće penzione temelje. Dodatni faktori mogu povećati ili smanjiti konačan iznos, zavisno od trenutka odlaska u penziju. Vrijednost bodova se vremenom usklađuje, ali često ne prati stvarni rast troškova života.
Stručnjaci upozoravaju da sistem tek ulazi u svoju najosjetljiviju fazu. U narednim decenijama pritisak na budžet biće veći nego ikada. Sve više radnika tek nakon nekoliko godina rada shvati koliko je dugoročno planiranje važno.
Pravo na penziju nakon pet godina rada pokazuje koliko su zakoni jasni i uređeni, ali istovremeno otkriva da bez dugog i stabilnog radnog vijeka nema stvarne sigurnosti. Ovo saznanje mnoge iznenadi, ali i služi kao ozbiljno upozorenje svima koji budućnost ostavljaju slučaju.
