Ime koje dobijemo na rođenju prati nas cijelog života i često govori više nego što mislimo. Ponekad iza jednog imena stoji čitava priča, puna simbolike, inata i sudbine.
Upravo takva priča dolazi iz jednog malog mjesta, gdje je muškarac još od djetinjstva nosio ime koje je izazivalo pažnju, čuđenje i komentare. Njegovo ime nije bilo samo lična oznaka, već svojevrsna poruka, stav i porodična odluka koja je oblikovala njegov životni put.
Rođen krajem osamdesetih godina u selu nadomak Gradiške, odrastao je u porodici koja je iza sebe imala iskustvo života u inostranstvu. Otac, povratnik iz Australije, odlučio je sinu dati ime po nekadašnjem jugoslovenskom lideru Josip Broz Tito. Ipak, ta odluka nije bila izraz političkog divljenja, već svojevrsni čin prkosa i ličnog stava prema vremenu i sistemu koji je obilježio jednu epohu.
Ime je postalo simbol porodične poruke, ali i teret koji je dječak morao nositi od prvih školskih dana. U razredu je često bio meta zadirkivanja, jer vršnjaci nisu razumjeli zašto nosi tako snažno i istorijski opterećeno ime. Ono što je za oca bila poruka i šala, za dijete je u početku predstavljalo zbunjenost i nelagodu.
Vremenom je naučio živjeti s tim. Radio je kao zavarivač, gradio svoj život daleko od politike i velikih ideologija, ali je njegovo ime stalno bilo tema razgovora. Gdje god bi se pojavio, izazivalo je reakcije – od osmijeha do čuđenja. Njegovo ime postalo je dio njegovog identiteta, ali ga nikada nije u potpunosti definisalo.
Posebno izazovne situacije dešavale su se u crkvenom okruženju. Svećenici su u jednom trenutku odbili da krste njegovu djecu zbog imena koje nosi. To je bio bolan trenutak, ali nije ga obeshrabrio. Uz pomoć kuma pronašao je rješenje – u crkvenim knjigama upisan je pod drugim imenom, dok je u svakodnevnom životu nastavio nositi ono koje mu je dato na rođenju. Ta odluka pokazala je njegovu spremnost da pronađe kompromis, ali i da zadrži dostojanstvo.
Priča dobija dodatnu dimenziju kada se spomene njegov brat. Otac je drugom sinu dao ime po vođi suprotnog istorijskog tabora – Draža Mihailović. Tako su dva brata odrasla noseći imena koja su u istoriji bila simboli dubokih podjela. Ipak, među njima nikada nije bilo podjela – samo bratstvo, djetinjstvo i zajedničke uspomene. Komšije su često u šali komentarisale njihovu “istorijsku slogu”, ali su braća rasla bez tereta ideologije.
Ono što je drugima bilo povod za šalu, njima je bilo sasvim običan porodični život. Vremenom je ime koje je nekada bilo izvor neugodnosti postalo gotovo legendarno u njegovom okruženju. Ljudi su ga prepoznavali, pamtili i rado prepričavali anegdote vezane za njega.
Čak i u braku, njegovo ime bilo je predmet simpatičnih komentara. Supruga je često slušala dosjetke na račun toga za koga se udala, ali su oboje naučili da sve prihvate s osmijehom. Umjesto da mu ime bude teret, pretvorilo se u priču koja ga izdvaja i čini prepoznatljivim.
Danas živi mirnim porodičnim životom, cijenjen u svojoj zajednici. Iako su ga kroz godine pratili komentari, šale i poneka neprijatnost, nikada nije dozvolio da ga ime sputava. Na pitanje o najznačajnijoj osobi s kojom je imao susret, s ponosom spominje Zoran Adžić, doživljavajući taj susret kao simboličan trenutak u svom životu.
Njegova priča pokazuje da ime može nositi istoriju, ali karakter je ono što čovjeka zaista definiše. Iako je rođen s imenom koje izaziva snažne asocijacije, izgradio je vlastiti identitet, oslobođen političkih podjela i prošlih vremena.
Na kraju, njegovo životno iskustvo nosi jednostavnu poruku – nije važno kako se zovemo, već kako živimo. Ime može izazvati reakcije, ali dostojanstvo, rad i ljubav prema porodici ostaju najvažnije vrijednosti koje oblikuju čovjeka.
