Odnos između roditelja i djece jedan je od najvažnijih u životu svakog čovjeka i trebao bi biti temeljen na ljubavi, poštovanju i međusobnoj podršci. Nažalost, nije uvijek tako, jer neki roditelji svojim ponašanjem toliko udalje svoju djecu da im ta ista djeca u starijoj dobi jednostavno prestanu javljati, izbjegavaju ih i dolaze samo iz osjećaja obaveze, a ne iz iskrene želje za druženjem i povezanošću.
Mnogo je razloga zbog kojih djeca u odrasloj dobi prekidaju kontakt s roditeljima, a ključni razlog leži u načinu na koji su ta djeca odrastala i kakav su odnos imali sa svojim roditeljima. U ovom tekstu izdvajaju se četiri tipa roditelja koje djeca najčešće odlučuju napustiti i distancirati se od njih.
Prvi tip su roditelji manipulatori. Ovi roditelji često koriste emocionalnu ucjenu kako bi kontrolisali svoju djecu i ostvarili svoje želje. Oni su majstori u izazivanju osjećaja krivice, govoreći stvari poput: „Sve sam ja za tebe uradio, a ti mi ovako vraćaš“, ili „Ako me voliš, uradićeš ovo za mene“. Djeca koja su odrastala uz ovakve roditelje shvataju da njihova ljubav dolazi s određenom cijenom – moraju stalno ugađati i žrtvovati se, dok njihove sopstvene potrebe ostaju zapostavljene. Kada odrastu, umjesto da nastave ovakav iscrpljujući odnos, odlučuju se za distancu.
Drugi tip su roditelji koji su konstantno kritični. Bez obzira koliko se dijete trudilo, ovi roditelji uvijek pronađu nešto što nije dovoljno dobro. Kritikuju ocjene, izgled, izbor partnera ili bilo šta drugo, stvarajući kod djeteta osjećaj da nikada neće biti dovoljno vrijedno. Iako roditelji misle da tako „motiviraju“ djecu, u stvarnosti stvaraju nesigurnost i povređuju njihovo samopouzdanje. Kao rezultat, odrasla djeca se povlače da bi zaštitila svoje emocionalno zdravlje.
Treći tip su roditelji koji nisu pružali dovoljno ljubavi i pažnje. Neki roditelji su bili previše zauzeti poslom ili svojim problemima, pa nisu pokazivali toplinu, podršku i razumijevanje djeci. Mogu pružiti materijalno – hranu, školovanje, odjeću – ali emocionalno su bili hladni i distancirani. Djeca takve roditelje često ne doživljavaju kao sigurno i toplo okruženje, te nemaju želju održavati blizak odnos u starosti.
Četvrti tip su roditelji koji djecu tretiraju kao svoju imovinu, ne poštujući njihovu slobodu i pravo na samostalne odluke. Upliću se u svaki aspekt života djeteta, namećući im svoju volju i koristeći rečenice poput: „Ja znam šta je najbolje za tebe“. Takav odnos guši dijete, koje kasnije traži slobodu kroz distancu ili prekid kontakta.
Važno je razumjeti da djeca ne napuštaju roditelje iz sebičnosti ili hira, već zato što su dugo bili povrijeđeni, zanemareni ili emocionalno iscrpljeni. Ako roditelji žele da njihova djeca budu bliska i prisutna u njihovoj starosti, moraju se zapitati jesu li bili roditelji kakve bi sami željeli imati. Ljubav i poštovanje nisu samo obaveza, već temelj zdravog i iskrenog odnosa.
