- Mnogi ljudi iz našeg regiona odlaze u inostranstvo u potrazi za boljim životom, ali priče koje se kriju iza tog puta nisu uvijek sretne. Ova ispovijest jednog čovjeka iz Srbije koji danas radi u Njemačkoj pokazuje da najveći problemi ponekad ne dolaze iz tuđine – već iz vlastitog doma.
Jedan radnik koji već godinama živi i radi u Stuttgartu odlučio je javno podijeliti svoju životnu priču, jer kako kaže, više nije mogao da ćuti. Iako se njegova svakodnevica u inostranstvu sastoji od napornog rada, discipline i odricanja, ono što ga najviše boli nije posao, već ponašanje njegove rodbine u domovini. Njegova ispovijest pokazala je tamnu stranu odnosa između onih koji su otišli “trbuhom za kruhom” i onih koji su ostali kod kuće.
Prema njegovim riječima, u Njemačkoj je stekao stabilan posao kao inženjer u automobilskoj industriji. Osim redovnog posla, dodatno radi na projektima dizajna sportskih felgi, što mu donosi više nego pristojnu zaradu. „Nikada se nisam hvalio, sve što imam postigao sam trudom i radom“, istakao je. Međutim, upravo ta finansijska stabilnost postala je izvor njegovih najvećih razočarenja.
„Otkako sam počeo dobro da zarađujem, nemam mira od rodbine,“ započinje svoju priču. Kako kaže, svaka poruka iz domovine bila je ispunjena molbama za novac – jednom za račune, drugi put za troškove škole, treći put za navodne hitne situacije. U početku je pomagao bez razmišljanja, uvjeren da čini pravu stvar.
Pravi šok doživio je prošle godine kada se vratio u Srbiju. Od prijatelja je čuo da njegova rodbina, koja se redovno žalila na neimaštinu, zapravo živi znatno iznad svojih mogućnosti. „Saznao sam da su te iste godine tri puta putovali na more, i to na luksuzne destinacije,“ ispričao je. Dok su mu slali poruke u kojima su se žalili da nemaju za osnovne potrebe, on ih je zapravo nesvjesno finansirao u uživanju. „Osjetio sam se prevarenim i iskorištenim. Nisam im zamjerao što idu na odmor, već što su me lagali i manipulisali mojim povjerenjem.“
Njegova velikodušnost nije se ogledala samo u novcu. Svaki put kad bi dolazio kući, nosio je poklone – garderobu, tehniku, igračke za djecu, pa čak i automobil jednom od rođaka. „Platio sam mu i vozačku dozvolu. Mislio sam da mu tako pomažem da krene naprijed u životu,“ prisjeća se. Međutim, zahvalnosti nije bilo. Naprotiv, neki su počeli da ga kritikuju jer navodno „ne donosi dovoljno skupe poklone“. „Čuo sam kako komentarišu da nosim patike od 300 eura, a njihovom sinu sam kupio ‘samo’ one od 150. To me slomilo. Zaboravljaju da ja zarađujem svoj novac i da ga nikome ne dugujem.“
Posebno ga je pogodilo sjećanje na dane kada je i sam bio u teškoj situaciji. „Kada sam bio student, nisam imao novca da platim školarinu. Tada sam tražio pomoć, ali niko se nije ponudio. Svi su okrenuli glavu,“ prisjeća se. Sada, kada je uspio, svi ti isti ljudi očekuju da im redovno šalje novac i rješava njihove probleme. „To nije porodica – to su ljudi koji misle da im nešto dugujem samo zato što sam uspio.“
Sve češće razmišlja da prekinе kontakte s njima, jer više ne vidi smisao u održavanju odnosa koji mu donose samo stres i razočaranje. „Ne želim da gubim energiju na ljude koji ne cijene ono što radim. Ako im pomognem, to treba da bude iz srca, a ne iz osjećaja obaveze,“ poručio je.
